Evropa je školovala djecu bh. dijaspore u svojim fudbalskim inkubatorima; direktor Reprezentacije im ne nudi novac, nego prezime, djedovinu i osjećaj da je dres porodični dokument

Fudbal na Balkanu nikada nije bio samo sport. To je geopolitika u kopačkama. Sirovi biznis. Emocija koja se prodaje kao zastava, a završava kao ugovor i nacionalni kapital. A u tom blatu punom amaterizma, sitnih interesa i vječne balkanske sklonosti da se veliki poslovi rade malim mozgom, Emir Spahić nikada nije glumio diplomatu. On je bio — i ostao — general. Njegov potpis nije fin. Nije salonski. Nije našminkan za press-konferencije i protokolarne osmijehe. Njegov potpis je oštar i ne ostavlja mnogo prostora za pregovore.

Sjećamo se svi Brazila i historijskog plasmana na Mundijal. Spahić je tada bio komandant odbrane, čovjek koji je u duel ulazio kao da mu od tog jednog uklizavanja zavisi lična karta države. Nije to bila samo igra. To je bio referendum u kopačkama. Još jedan dokaz da Bosna i Hercegovina, uprkos svemu, ipak postoji. Ali ono što Spahić radi danas, iz direktorske pozicije koja mu stoji kao vojni oklop, možda je važnije od svega što je radio na terenu. Manje je spektakularno. Nema uklizavanja. Nema krvavog koljena. Nema sudije koji pokazuje žuti karton. Ali ima nešto mnogo ozbiljnije: strategiju.

Njegova rečenica od prije nekoliko godina savršeno secira tu novu doktrinu: „Mi samo vraćamo našu djecu kući.“

Na prvi, naivni pogled, to zvuči kao čista emocija. Materijal za televizijsku patetiku, violine u pozadini i suze u prime-time terminu. Ali ako tu rečenicu skinemo s patriotskog ražnja i pogledamo je hladno, poslovno, gotovo cinično, shvatit ćemo da je to najpametnija strategija koju je bosanskohercegovački fudbal imao u posljednjih trideset godina. To nije samo romantika. To je masterclass preživljavanja.

Ta „djeca“ o kojoj govori Spahić nisu rasla na neravnim, blatnjavim terenima oko Tešnja, Zenice, Tuzle, Mostara ili Sarajeva. Nisu učila fudbal u sistemu koji se svakih nekoliko godina iznova pravi od ničega, pa opet završi tamo gdje je i počeo — u improvizaciji. To su djeca bh. dijaspore. Genetski kodirani Balkanci, profilirani u sterilnim, visokotehnološkim inkubatorima evropskog fudbala. U Njemačkoj. Austriji. Švedskoj. Švicarskoj. Norveškoj. Nizozemskoj. I u Americi.

Njihovi roditelji su devedesetih bježali u kolonama. Prelazili granice s najlonskim kesama, djecom za ruku i nadom da će sačuvati goli život. Evropa ih je primila, nahranila, školovala i zaposlila. A onda je, ne znajući šta zapravo radi, počela ulagati milione u fudbalski razvoj njihovih sinova. Trenirala ih je. Disciplinovala. Mjerila im brzinu, puls, potrošnju kisika, eksplozivnost i psihološki profil. Od djece iz izbjegličkih porodica pravila je vrhunski evropski proizvod.

U tom trenutku na scenu stupa Emir Spahić. Nema tu klasičnog skautinga. Nema moljakanja. Nema sitnog šaputanja po hodnicima Nogometnog saveza. Spahić ne nudi ono što drugi mogu ponuditi bolje — ni novac, ni infrastrukturu, ni sistem. Za te tri stvari kod nas bi prvo trebalo raspisati potragu.

On nudi ono što nijedna Njemačka, Austrija, Italija ili Engleska ne mogu kupiti. Nudi krvnu sliku. Nudi prezime. Nudi djedovinu. Nudi osjećaj da dres nije samo sportska oprema, nego porodični dokument. I tu se otvara prava priča.

Spahić zapravo radi nešto mnogo ozbiljnije od običnog dovođenja igrača. On vodi legalnu otmicu vlastitog genetskog kapitala. Uzima gotov, poliran evropski proizvod, u koji su drugi uložili godine rada, novac, stručnjake i infrastrukturu, i vraća ga na fabričke postavke. Nazad pod našu zastavu. Nazad u zemlju iz koje su roditelji tih dječaka nekada otišli jer nisu imali izbora.

To nije humanitarna misija. To je gerila. To je hladna, pametna, patriotski upakovana poslovna operacija. I baš zato je opasno dobra. Jer put do nekog novog Mundijala, budimo brutalno iskreni, ne vodi samo kroz naš omladinski sistem. Taj sistem je preslab, prespor i previše ranjen domaćim navikama da bi sam proizveo ono što moderni fudbal traži.

Put do Mundijala vodi i kroz dijasporu. Kroz München, Beč, Malmö, Zürich, Lisabon, Oslo, Stuttgart i Göteborg. Kroz stanove u kojima se kod kuće govorilo bosanski, a na treningu njemački, švedski ili engleski. Kroz dječake koji su odrasli između dva svijeta: jednog u kojem se profesionalno postaje fudbaler i drugog u kojem se srcem ostaje nečiji sin, unuk i nasljednik.

Spahić to razumije bolje od mnogih. Zato on nije samo direktor reprezentacije. On je u ovoj priči ultimativni balkanski skupljač dugova. Ne dugova u novcu. Nego dugova historiji. Svaki put kada neki mladi „Švabo“, „Austrijanac“, „Šveđanin“ ili „Švicarac“ sa „ić“ na kraju prezimena obuče dres Bosne i Hercegovine, Spahić je naplatio još jednu ratu. Svaki put kada dijete koje je Evropa fudbalski školovala stavi ruku na srce dok svira himna zemlje njegovih roditelja, zatvara se jedan krug.

Rat je rasuo ljude. Evropa je odgojila njihovu djecu. A Bosna i Hercegovina ih sada, kroz fudbal, vraća kući. To je krv. To je znoj. To je dijaspora. I to je, koliko god zvučalo cinično, savršen biznis. Zapad je platio razvoj. Bosna i Hercegovina uzima profit. Savršen zločin. Savršena naplata.

Novinar Hajrudin Redžović autor je knjige “Operacija Cardiff – Priča o zemlji kojoj su rekli da ne postoji”, koja za nekoliko dana izlazi iz štampe