Preminuo je Ivica Osim!

Ivica Osim nogometni je trener i bivši bosanskohercegovački nogometaš. Jedan je od najuspješnijih trenera na Balkanu.

Nogometnu karijeru ostvario jer igrajući za nogometne klubove Željezničar, Zwolle, Strasbourg, Sedan i Valenciennes. Nastupao je za jugoslavensku nogometnu reprezentaciju, a kao trener se proslavio na klupi Željezničara, Jugoslavije, Partizana, Panathinaikosa, Sturma, JEF Uniteda i Japana.

Ivica Osim je osnovnu školu završio u Hrasnom i Novom Sarajevu, a potom je upisao gimnaziju. Zahvaljujući svojim matematičkim vještinama, oslobođen je pisanja mature, a nakon toga je upisao matematički fakultet u Sarajevu.

Rođen u Sarajevu
Ivica je rođen 6.9. 1941. godine u Sarajevu, u naselju Hrasno. Njegov otac Mihailo po zanimanju je bio bravar i svirao je harmoniku, a majka Karolina bila je domaćica i aktivistica u Crvenom križu te dobitnica Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva. Mihailo je obolio od tuberkuloze i umro relativno mlad pa je Ivica, kako bi pomogao prehraniti obitelj, davao instrukcije iz matematike drugoj djeci.

U vrijeme kada je bio selektor Jugoslavije, Osim je bio trener Partizana s kojim je osvojio Kup Jugoslavije 1991. godine, a nakon ostavke na mjestu selektora bivše države njegova porodica je zajedno s njim i ostalim stanovništvom bila bombardovana.

Osim je od 1992. do 1994. godine bio trener grčkog Panathinaikosa, a osvojio je Kup Grčke 1993. i 1994. godine, dok je drugo mjesto na tabeli osigurao 1993. godine. Između 1994. i 2002. godine je vodio austrijski Sturm, koji je doveo do naslova prvaka 1998. i 1999. godine, osvajanja Austrijskog superkupa 1998. i 1999. godine, a nastupao je i u Ligi prvaka od 1998. do 2000. godine.

Bogata karijera
Popularni Štraus s Grbavice je trenersku karijeru gradio u Japanu od 2003. do 2007. godine. Od 2003. do 2006. je bio trener JEF Uniteda s kojim je ostvario odlične rezultate uprkos tome što se radilo o malom klubu. JEF United je dva puta bio blizu titule, a 2005. godine je osvojio kup, svoj prvi veći trofej.

Selektor Japana postao je 21. jula 2006. godine i naslijedio legendarnog Zica. U debiju je pobijedio Trinidad i Tobago 2:0. Godine 2007. je poražen od Saudijske Arabije u polufinalu Azijskog kupa, kao i u utakmici za treće mjesto od Južne Koreje nakon penala.

Osim je 16. novembra 2007. doživio moždani udar, a 26. novembra se probudio. Na mjestu selektora Japana ga je naslijedio Takeshi Okada.

Godine 2011. je FIFA na čelo Komiteta za normalizaciju Nogometnog saveza BiH postavila upravo Osima, a on je pomogao krovnoj kući našeg nogometa da krene pravim putem i dovede nas do uređenja u kojem, slobodno se može reći, danas uživaju čelnici bh. nogometa.

Čuvena ostavka Ivice Osima u Beogradu: Da se i vi sjetite da sam se rodio u Sarajevu

Prije 30 godina, 23. maja, legendarni Ivica podnio je ostavku na mjesto selektora nogometne reprezentacije Jugoslavije.

“Znate zbog čega odlazim”
Osim je ostavku dao zbog agresije na Bosnu i Hercegovinu te njegov rodni grad Sarajevo.

– Ovo je neka moja privatna gesta, osobna odluka, a vi ju možete protumačiti kako hoćete. Neću govoriti zbog čega dajem ostavku i ne želim ništa objašnjavati. Vrlo dobro znate zbog čega odlazim. Ako ništa drugo, ovo je jedino što mogu učiniti za taj grad, pa da se i vi sjetite da sam se rodio u Sarajevu, a znate što se tamo događa. Toliko – antologijskih je nekoliko rečenica koje mnogi danas znaju napamet.

Grcao je Osim u suzama dok je predavao svoj mandat.

Do tog momenta dogodili su se Vukovar, Pakrac, Šibenik, Dubrovnik te poslije Zvornik, Bijeljina, Višegrad, Prijedor i Sarajevo, na koncu su pro forme, pod pritiskom javnosti cijelog svijeta, udarili sankcijama po Beogradu, što je za posljedicu imalo i to da Jugoslaviju izbace s Eura 1992.

Reprezentacija Jugoslavije zauzela je prvo mjesto u kvalifikacijskoj grupi za Euro u Švedskoj 1992. u kojoj su još igrali Danska, Sjeverna Irska, Austrija i Farski Otoci, a trebala je otići na prvenstvo Starog Kontinenta kao jedan od favorita. Samo 11 dana prije svečanog otvaranja Eura, UN je kaznio Jugoslaviju zbog krvavih ratova koje je beogradska vrhuška pokrenula najprije u Hrvatskoj, a onda i u BiH.

Problemi počeli prije 1992. godine
Ekipa bez Hrvata i većine Slovenaca odigrala je posljednje dvije utakmice protiv Austrije i Farskih Otoka, a odmah nakon tih utakmica s mjesta selektora povukao se i Ivica Osim.

Dok je selekcija bila kompletna, odnosno dok su za dres sa šest baklji na grbu igrali najbolji igrači iz svih šest republika (u prvih šest utakmica), samo je jedan od dvadeset postignutih golova postigao neki igrač s prostora Srbije i Crne Gore (Binić Sjevernoj Irskoj) koji su se jedini na koncu spremali za put u Švedsku (uz Slovence Milaniča i Novaka te igrača BiH Marija Stanića), dok su igrači iz Makedonije zabili čak 11 (Pančev je s deset golova bio prvi topnik kvalifikacija, Najdoski je zabio jedan), Hrvati su postigli šest (Prosinečki dva, Boban, Šuker, Vulić i Jarni po jedan), a igrači iz BiH i Slovenije po jedan (Baždarević i Katanec).

Legendarni trener o svom mandatu na klupi Jugoslavije za Index je pričao još 2012. godine.

Problemi su, jasno, počeli puno prije 1992. godine, kada je Jugoslavija protiv Holandije u Amsterdamu odigrala svoju posljednju utakmicu. U sjećanju je ipak više ostala uvertira za SP 1990. godine s Holanđanima u Maksimiru, kada su “Bad Blue Boysi” izviždali jugoslavensku himnu.

– Sjetit ću se ja i svoje prve utakmice 1986. godine u Splitu protiv Turske, kada je više ljudi navijalo za Turke nego za nas – pričao je Osim.

Selektor zemlje koja nestaje
Rekao je da se već tada osjećao selektorom zemlje koja nestaje. Zamjerali su mu, kao prvom selektoru Jugoslavije iz BiH, način odabira igrača, a on je odgovorio da nikada nije htio biti veći Jugoslaven od Jugoslavena. Nije precizno odgovorio da li mu je ostavka 1992. godine, 23. maja u Beogradu, bila najteži trenutak u karijeri.

– Bilo je elegantno. Jedva sam čekao izaći vani, bilo mi je malo vruće – doza ironije uvijek je bila prisutna u njegovim riječima.

Sarajevo već je mjesec bilo pod opsadom, a on je bio u ulozi izbornika “neke” Jugoslavije. To mu mnogi zamjeraju.

– Ne postoji ništa teže. Možda samo moj odlazak u Grčku, u Panatinaikos. Svaki put kada sam dizao slušalicu, osjećao sam se kao da sam dizao bombu. Takvo je vrijeme bilo i većina se ljudi tako osjećala – kazao je Švabo.