Main Menu

Branko Đurić Đuro i Nedim Babović: Sve o prijateljstvu koje traje 40 godina

Sarajevska legendarna grupa „Bombaj štampa“ osnovana je davne 1982. godine i zajedno sa „Zabranjenim pušenjem“ i Elvisom J. Kurtovićem bila je sastavni dio pokreta Novi primitivizam.

Branko Đurić Đuro, glumac, režiser, komičar, roker, Sarajlija s ljubljanskom adresom, i Nedim Babović, muzički producent, kompozitor i jedan od osnivača „Bombaj štampe“, počeli su sarađivati u muzici 1983. godine, kada se Đuro pridružio Nedi u „Štampi“. Prijateljstvo ove dvojice Sarajlija, koje je nastalo iz ljubavi prema muzici, traje skoro 40 godina, a veoma često ističu da ni daljina nije uspjela da ih razdvoji i poremeti planove koje imaju kada zajedno stanu na binu ili kad su zajedno u studiju. U veoma zanimljivom i otvorenom intervjuu Đuro i Nedo su za magazin „Azra“ otkrili da li su se ikada posvađali, koji je najljepši poklon koji su poklonili jedan drugom, šta misle o stilu oblačenja koji preferiraju, jesu li u mladosti bili zaljubljeni u istu djevojku i da li se boje godina.

Đuru/ Nedu sam prvi put sreo?

Đurić: Godine 1982. smo Para (Drazen Ričl) i ja bili na koncertu „Bombaj štampe“. Obojica smo se tada “zaljubili” u njegov stil. Svirao je gitaru drugačije od svih drugih gitarista tada, imao je karakterističan zvuk, a Para je tada rekao da nikad nije vidio gitaristu s takvim “gardom”. Ubrzo smo se upoznali i počeli družiti intenzivno. Već sljedeće godina sam napustio SCH, u kojem sam tada pjevao, i prešao sam u „Bombaj štampu“.

Babović: Đuru sam prvi put sreo u KUK-u. Bila je zajednička svirka SCH, „Bombaj štampe“ i još nekih bendova.

Koliko godina traje vaše prijateljstvo?

Đurić: Pa eto od 1982. pa izračunajte.

Babović: Da li je to 39 godina, ne sjećam se.

Jeste li ste se ikada posvađali i zbog čega?

Đurić: Ne sjećam se da smo se ikada posvađali. Ne znam zbog čega bismo se posvađali kad imamo tako slične poglede na sve.

Babović: Ja se ne sjećam da smo se posvađali. Bilo je nakad nekih rasprava, ali se nismo svađali nikad.

Ko je bolji gitarist?

Đurić: Pa Nedo, naravno. On je jedan od trojice najboljih rock and roll gitarista ex Yu scene. Ja sam samo njegov Sancho Pansa.

Babović: Đuro.

Najljepši poklon kojim ste obradovali jedan drugog?

Đurić: Najveći mogući poklon za mene je to naše prijateljstvo, a poklanjali smo međusobno poneku gitaru, pedalu, bickle, razne igračke…

Babović: Bilo je mnogo poklona ali E-mountainbike je najdraži poklon koji sam dobio od Đure.

Jeste li ikada bili zaljubljeni u mladosti u istu djevojku?

Đurić: Tu se nam ukusi, nasreću, malo razlikuju.

Babović: Nismo, koliko ja znam.

Za Đuru/Nedu prijateljstvo je?

Đurić: Da mogu nazvati Nedu i da onda šutimo na telefonu po sat vremena. S mnogima mogu pričati, ali samo s Nedom mogu i da šutim.

Babović: Puna uzajamna podrška i razumijevanje, bilo kad i bilo gdje. Ostalo je kozmetika.

Omiljena pjesma i zašto?

Đurić: Nedo će sigurno reći “To je kao da majku pitaš koje joj je dijete najdraže, a ona odoli pa kaže ….” Uglavnom su to pjesme „Rolling Stonesa“ i Chucka Barryja.

Babović: „Slippin’ away“ od „Roling Stonesa“. Ne znam zašto, jednostavno mi je omiljena.

Grupa „Rolling Stones“ za mene je?

Đurić: Vječita ljubav i inspiracija svih ovih godina.

Babović: „Stonesi“ su moj korijen percipiranja muzike i rock’n’rolla.

Šta biste sve učinili za suprugu?

Đurić: Otkud sad supruga? Sve aaaaaaa!

Babović: Sve bih učinio za suprugu.

Omiljena životinja?

Đurić: Tapir i gnu.

Babović: Gnu, tapir, okapi i muflon.

Koji sport volite?

Đurić: Gvoš na travi mi je omiljeni, pogotovu na stadionu Nau Džau u Bernabeu.

Babović: Nisam neki sportski tip. Rekreativno skijam i vozim bicikl.

Prvu gitaru sam dobio?

Đurić: Od tatinih drugova kad sam imao sedam godina.

Babović: Prvu električnu gitaru sam dobio od mame i tate. Prodao sam je Saši Hemonu 1986., i to nikad neću prežaliti. Poslije toga nikad nisam prodao nijednu gitaru ni neki drugi muzički instrument. Poklonio jesam.

Moja prva ploča je?

Đurić: Mislim da je to bila singlica „Ko nekad u osam“ od Đorđa Marjanovića. A prvi LP neka „Sevigliana della Manta“ koju je neko donio iz Španije.

Babović: Ploče su oko mene otkad znam za sebe, ali prva ploča koju sam lično kupio je „The most of the animals“ od grupe „Animals“ u petom razredu osnovne škole.

Zemlja u kojoj bih volio živjeti i zašto?

Đurić: Ovako sam potpuno zadovoljan. Ne bih ja ništa tu mijenjao.

Babović: Odavno nemam takvih želja. Valjda to dođe s godinama i iskustvom kad shvatiš da si stanovnik planete.

Knjiga koju sam posljednju pročitao je?

Đurić: James Nestor – Dah, od Planetopije.

Babović: Evo upravo završio Sefer Yetzirah.

O Đurinom/Nedinom stilu oblačenja mislim?

Đurić: Slojevito rokerski ležerno, u šali tako zovemo naš stil.

Babović: Ma ne mislim ništa, ali zaista. Svejedno mi je i uglavnom ne primjećujem kako se drugi oblače. Nekad mi je bilo bitno da se ja oblačim slično kao „Stonesi“ ali i to je prošlo.

„Bombaj štampa“ za mene je…?

Đurić: Krivac za sve što mi se događa od ‘83. do danas.

Babović: Moj bend. Osjećaj pripadnosti ljudima koji dijele istu ideju zajedničkog sviranja i nastupa pred publikom. Kad nađeš takav bend, onda to traje i lijepo je.

Bojite li se godina?

Đurić: Ove kojih sam se bojao su već prošle.

Babović: Ne bojim se ničega pa ni godina. Godine kako prolaze donose i dobre i loše stvari, ali kad podvučem crtu, više je tu dobroga. Tako da nema razloga za strah.

Da nisam to što jesam, bio bih?

Đurić: Ja ne znam biti ništa drugo osim ovoga što jesam.

Babović: Nemam pojma. Čini mi se da bih u svakoj prilici bio ovo što jesam i da je to neizbježno. Ko to zna.

Opišite Đuru/Nedu u tri riječi?

Đurić: Nedo je prekompleksna ličnost da bih ga mogao opisati u tri riječi. Ali evo da pokušam u jednoj… rokenrol!

Babović: Brko, samozatajan i neustrašiv.

 






Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.