Pod Osmanlijskom upravom

Uvod

Srednjevjekovna župa Drežnica nalazila se u porječju male rječice Drežanke, desne pritoke rijeke Neretve. Kao župa poznata je od početka XV vijeka (1408. godine). Kada je ova župa pala u ruke Osmanlija, ne može se tačno utvrditi. Vjerovatno se to desilo u onom silnom naletu Osmanlija na široke prostore Bosne i Hercegovine u šestoj deceniji XV vijeka. Sigurno je to bilo prije 1468. godine, kada se ta župa, pod nazivom nahija Drežnica, prvi put spominje u osmanskim izvorima. To je sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468/69. godine. Spomen Drežnice kao nahije svjedoči da su Osmanlije naše srednjevjekovne župe nazivali nahijama, pa prema tome pojmovi župe i nahije su identični. U tom popisu nahija Drežnica bila je u sastavu hasa sandžakbega Bosne Isa-bega, a sačinjavala su je tri (sela) naselja, i to:
Striževo (u originalu Istriževa). U tom selu je tada bilo 40 domaćinstava i 7 neoženjenih.
Vrhpolje (u originalu istovjetno). U tom selu su bila 72 domaćinstva i 20 neoženjenih.
Knezluk (u originalu Knezluga). U tom selu bilo je 31 domaćinstvo i 5 neoženjenih.

________________________________________

Danas Vrhpolje ne postoji kao zasebno naselje, pa ni kao zaselak, ali je taj naziv bio u upotrebi sve do iza II svjetskog rata. Prema kazivanjima mještana područje Vrhpolja danas se naziva Gornja Drežnica i obuhvata više zaselaka. Vrhpolje se ne može precizno locirati, pa se mora osloniti na lokalnu tradiciju po kojoj je Vrhpolje zaselak Bunčići, zatim Zagreblje, odnosno područje od toponima Vijuče do Zmajevca.

Danas mali zaselak Knežluk. Mada se često kaže da su današnji Bečići nastali na Knežluku, ipak je taj lokalitet sačuvao svoj naziv i lokaciju. U originalu se piše Knezluk, pa smo ga mi tako i dešifrirali, jer u osmanskom alfabetu ima slovo »ž« i mi nismo željeli mijenjati grafiju originala bez obzira na današnji način izgovora. Moguće je da se u vrijeme popisa izgovaralo kao Knezluk.

_________________________________________

U ovom popisu za Drežnicu je bio određen porez odsjekom, zajedno za sva tri sela u iznosu od 6600 akči. Stanovnici su bili vlasi i navedeni porez je bio filurija, mada je očito da se ne radi o razrezu filurije po domaćinstvu, odnosno po glavi, jer je to nešto manji iznos od pune filurije. Uz popis nahije ne postoji nikakva zabilješka, pa se ne vidi da li su imali neka posebna zaduženja. To je bila jedina nahija kao cijelina s desne strane Neretve pod osmanskom vlašću i ona asocira na primjenjivano uklinjavanje Osmanlija na područja koja su bila predmet njihovih osvajanja. Možda je već tada imala posebnu stratešku važnost za Osmanlije, pa i poseban tretman u pogledu oporezivanja odsjekom. Pošto je na području Drežnice sačuvano predanje da je ta nahija, odnosno njeno stanovništvo imalo povlašten položaj i privilegiju u Osmanskom sistemu, kao i posebnu službu u korist sultana, mi ćemo se na tom pitanju nešto duže zadržati.
Prema prvom popisu Bosne i dijelova Hercegovine koji su do 1468. godine bili pokoreni i u sastavu Bosanskog sandžaka, a u kojem se spominje nahija Drežnica, vidi se da je stanovništvo bilo vlaškog porijekla. U nahiji je bilo ratarskog stanovništva. Čini se ipak, da je već tada stanovništvo nahije bilo stalno nastanjeno, odnosno prestalo biti nomadsko. Ono je plaćalo porez odsjekom, mada je praksa, kada su u pitanju vlasi, da plaćaju vlaški porez filuriju po glavi. Iako nema nikakve zabilješke o posebnim zaduženjima stanovništva, npr. vojnička služba, derbendžijska služba, ili sokolarstvo, nije isključeno da je popisivač imao poseban akt o zaduženjima i privilegijama stanovništva, ali ga nije unio u popis. U sljedećem popisu osmanske administracije, koji se odnosi na Hercegovinu, u kojem se spominje nahija Drežnica, a to je zaseban popis Hercegovačkog sandžaka iz 1477. godine, nahija Drežnica je, također, popisana kao samostalna nahija. Ali, sada nije bila u sastavu sandžakbegovog hasa nego u sastavu carskog hasa. To je, vjerovatno, zbog toga što su svi vlasi koji su tada popisani spadali u carski has. Uz nahiju je donesena zabilješka da se nahija Drežnica sastoji iz tri sela i da je oslobođena plaćanja harača, ispendže i svih ostalih dažbina. Ništa nije rečeno o šerijatskoj desetini. Osim toga pada u oči da je ova nahija popisana odvojeno od ostalih skupina vlaha, odmah nakon rudnika kao carskih hasova. Ni tu se ne vide posebna zaduženja ovog stanovništva.
U ovom popisu je jasno vidljivo da je stanovništvo sjedilačko, pa je s obzirom na privilegiju plaćanja poreza odsjekom, vjerovatno imalo i neka posebna zaduženja. Zašto to nije upisano teško je objasniti, pa zato ostaje izvijesna rezerva prema iznesenom mišljenju.

Sokolarstvo

Tradicija koja se očuvala u ovom području nije se mogla potvrditi starijim arhivskim materijalima, pogotovu zbog toga što nema u kontinuitetu saćuvanih izvora kao što su katastarski popisi ili drugi materijali. Ali neki kasniji arhivski materijali gotovo sa sigurnošću potvrđuju sačuvana predanja kada je to stanovništvo imalo poseban status i privilegije, odnosno da su bili sokolari i da su za carski dvor slali sokolove za lov. Iz jednog spora koji su stanovnici Drežnice vodili sa ostalim stanovništvom Mostara oko plaćanja taksita, poreza koji je plaćan u dvije rate u korist namjesnika, odnosno za njegovo redovno izdržavanje, i iz sudskih akata evidentno je postojanje carskog fermana o tome da je stanovništvo Drežnice bilo oslobođeno svih poreza, osim šerijatske desetine, pod uslovom da na carski dvor šalje sokolove kojih ima na liticama Drežnice. Na osnovu toga moglo bi se sa sigurnošću reći da je Drežnica imala privilegije i poseban status, možda već od samog početka osmanske vlasti. Donekle zbunjuje to što popisivači iz XV i XVI vijeka nisu uz Drežnicu stavljali bilješke o njihovim zaduženjima i privilegijama, što je inače bio običaj i obaveza popisivača, ne samo za selo nego i za svakog pojedinca. Ali, prema priznanju mostarskog kadije, koji u ime posjednika i ostale raje šalje bosanskom divanu i namjesniku ilam u kojem se traži da se ne dozvoli da Drežničani ne plaćaju taksit, te da se njihov dio taksita tovari na drugo stanovništvo, jasno je da su Drežničani odbili da plate taksit na osnovu fermana i visoke carske naredbe. Interesantno je objašnjenje, koje je, između ostaloga, i potvrda ranijih privilegija stanovnika Drežnice. Naime, u izvještaju kadije stoji da je stanovništvo Drežnice bilo oslobođeno svih redovnih, vanrednih i teških poreza i ostalih nameta pod uslovom da na dvor šalju sokolove. Kaže se da na liticama Drežnice postoje gnijezda orlova i sokolova i da ta privilegija datira od samog osvojenja. Ali, Drežničani su zanemarili tu svoju dužnost i prestali slati sokolove na dvor, pa je zakupničarima sokolarskih prihoda od strane starješine sokolara davan državni novac u iznosu od 20 do 30 groša godišnje. Zato je, kad je na osnovu carske naredbe određen taksit, stanovništvo Drežnice plaćalo dio koji na njih spada isto kao i ostalo stanovništvo i nije se uopće tome protivilo. Ali kada je zakupnik sokolarskih prihoda bio neki Abdul-Mumin-baša, on je na Porti našao ferman koji oslobađa Drežnicu svih nameta bez posebne carske naredbe, pa je dao da se izda kopija toga fermana i ustupio ga stanovnicima Drežnice. Drežničani su odmah odbili da plaćaju taksit. Prema tome evidentno je postojanje fermana o sokolarskoj službi stanovnika Drežnice. Kada je počela ta njihova služba i privilegija ne može se sa sigurnošću utvrditi. Međutim, može se utvrditi kada su oni izgubili te privilegije. To se desilo u prvim decenijama XVIII vijeka, kada je uveden taksit. Naime, taksit je postepeno ulazio u praksu i nema određenog datuma koji bi obilježavao početak taksita.
Da li su Drežničani bili izgubili raniji ferman, ili su bili zaboravili svoje ranije privilegije i svoju službu, teško je reći. Jedno je sigurno – postali su obična raja koja je plaćala desetinu i vjerovatno su spadali u has hercegovačkog sandžakbega.
Nakon što su dobili kopiju fermana o muafijetu i kada su odbili da plaćaju dio taksita koji na njih otpada, nastali su sporovi. Narod Mostara i posjednici tuže Drežničane bosanskom namjesniku i divanu i obrazlažu situaciju u vezi sa obavezom plaćanja taksita. Divan je odbio njihove razloge za neplaćanje taksita, jer je taksit ustanovljen carskom naredbom, pa, prema tome, ne može biti oslobođenja od toga. Ali oni su bili uporni i nisu plaćali taksit. Slijedila je i druga tužba i traženo je da se donese odluka da, kao i ranije, plaćaju dio taksita, jer prebacivanje njihovog dijela taksita na druge čini štetu narodu. Ne znamo krajnji epilog vođenja ovog spora, da li je došlo do tužbe Porti ili nije i da li je bosanski divan prihvatio navode fermana koji su oni imali u rukama, ili je na neki drugi način to pitanje riješeno, ali posve je sigurno da Drežničani više nisu plaćali taksit, o čemu svjedoče mnogi podaci u sidžilima mostarskog kadije u koje su knjiženi prihodi taksita. Posljednja godina u kojoj je upisan taksit na Drežnicu bila je 1763/4. Možda su plaćali i dvije tri godine kasnije, jer je spor vođen, najvjerovatnije, 1768. godine. U sidžilu mostarskog kadije iz 1771. godine vidi se da Drežničani ne plaćaju taksit-hazariju. Oni jedino plaćaju saferiju – sredstva za pomoć valiji u ratu. Niko nije bio oslobođen ovakve vrste poreza, pa, prema tome, ni Drežnica. Iz sidžila narednih godina također se vidi da ne plaćaju taksit, što znači da su dobili spor sa narodom i lokalnim vlastima i da su povratili stare privilegije. Možda bi na ovom mjestu trebalo istaći da je Drežnica, odnosno njeno stanovništvo, kada je svedeno na stepen raje prevedeno na desetinu, te da su prestali plaćati filuđiju. Inače, mnoga područja vlaha i vojnuka su, sve do 1852. godine, stalno plaćala samo filuriju i bila u mukatama. U nekim naseljima bilo je od početka osmanske uprave pomiješano vlaško i ratarsko stanovništvo. Ratarsko stanovništvo bilo je obično raspoređeno u timare i zeamete. Takva situacija je ostala i nakon degradiranja vlaha na stepen raje, pa su bivši vlasi bili u hasovima cara ili namjesnika, što je kasnije pretvoreno u mukate. Sa Drežnicom nije takav slučaj. Drežnica je postala ratarsko područje. Ovako mješovitih naselja i područja izgleda da je bilo najviše na području Hercegovine i Krajine, što je rezultat statusa stanovništva ovih područja od početka osmanske vlasti. Što se tiče Drežnice, u periodu kada je plaćala taksit i sve namete, kao i ostala raja, to je selo, pošto je područje Drežnice smatrano selom kada je prestalo da bude nahija plaćalo visoku sumu taksita.
Za posljednju godinu za koju mi znamo da je plaćala taksit Drežnica je platila u dvije rate 37000 akči, što je dosta velika suma. To potvrđuje da je Drežnica bila stalno dobro naseljena i da je njena ekonomska moć bila dosta jaka, jer je na osnovu toga određivana visina taksita. Prema tome, Drežnica je neko vrijeme imala poseban status u okviru osmanskog društveno-ekonomskog sistema i uživala je privilegij oslobođenja od plaćanja vanrednih i teških nameta, odnosno obavljala je posebnu službu. Zatim je, kada je zanemarila tu svoju službu, bila podvrgnuta svim rajinskim porezima, redovnim i vanrednim, da bi se ponovo borila za svoje stare privilegije i, izgleda, dobila ih na osnovu ranije stečenih prava. Ne znamo da li je ponovo bila obavezna na raniju službu sokolarstva. Stanovništvo Drežnice je vlaškog porijekla, ali je vrlo rano postalo sjedilačko tj. rajinsko, sa obavezom plaćanja desetine. Osim manjeg vremenskog perioda u XV vijeku Drežnica je stalno bila u, hasu sandžakbega, odnosno namjesnika, i ponovo je, kada je ukinut has namjesnika, vraćena u carski bas kao mukata (zakup) i data u malikanu. Takav njen položaj imao je odraza na shvatanje i ponašanje stanovništva kod kojeg se sačuvalo osjećanje posebnosti svoga položaja i oslobođenosti od plaćanja raznih poreza.

Popis stanovništva i stara naselja

Prema sadašnjem konfesionalnom i nacionalnom sastavu moglo bi se zaključiti da je stanovništvo Drežnice prešlo na islam u apsolutnoj većini i da je to bilo oko polovine XVI vijeka, kada je tekao intenzivan proces prelaza na islam i drugih područja i svih slojeva. Na žalost, mi nismo bili u mogućnosti da pratimo ovu bivšu nahiju i njen status, koji se očito nekoliko puta promijenio, kao ni njeno stanovništvo, zbog toga što je fond popisnih knjiga osmanske administracije za Hercegovinu, u odnosu na druga područja Bosne, dosta oskudan, odnosno vrlo je malo sačuvanih kompletnih popisa. I ono što je sačuvano uglavnom je nepotpuno. Moglo bi se reći da posjedujemo samo jedan kompletan popis cjelokupnog stanovništva, ratarskog i vlaškog, a to je popis iz 1477. godine. Tako, npr., raspolažemo samo sa jednim poimeničnim popisom stanovnika nahije Drežnice, koju su u početku sačinjavala samo tri naseljena mjesta; to je opet popis iz 1477. godine. Prvi put je Drežnica popisana 1468-9. godine u sumarnom popisu Bosne, u čijem je sastavu bio i dio pokorene Hercegovine, a koji smo naprijed naveli. Što se tiče detaljnog popisa Hercegovine, koji je završen 1477. godine, njegov sadržaj izgleda ovako: carski hasovi; hasovi sandžakbega; zeameti i timari; posade tvrđava i njihovi timari; neraspoređena zemljišta, odnosno pusta zemljišta, kao i ona koja su bila uzapćena za državnu blagajnu. U tom defteru (popisu) Drežnica je popisana na listu 6 i 7, odmah poslije rudnika kao carskih hasova.
Šta se desilo da je ova nahija prebačena u carski has, pouizdano ne znamo. Vjerovatno je razlog tome što su svi vlasi u tom defteru spadali u carski has, pa, prema tome, i Drežnica. Ali Drežnica je popisana odvojeno od ostalih vlaških skupina, vjerovatno zbog toga što je imala posebno zaduženje. Bez obzira na to, socijalno porijeklo ovog stanovništva je vlaško. Iako se to izričito ne govori u ovom popisu, pa i bez obzira na to što su popisani odvojeno od ostalih vlaha, oni su vlasi, što potvrđuju kasniji popisi u kojima se izričito o njima govori kao o vlasima. Porez stanovnicima Drežnice bio je paušalno određen kao filurija, ali uvećana za 50%, bez obaveze na druge poreze. I u popisu iz 1477. godine, kao i u onom iz 1468-9. godine Drežnica se spominje kao nahija, a sačinjavaju je tri naseljena mjesta.
U popisu iz 1477. godine Drežnica kao zasebno samostalno naselje ne postoji. To je oznaka za nahiju, raniju župu. Dokle je to trajalo, ne znamo. U XVIII i XIX vijeku se ne spominju ostala naselja, a Drežnica se vodi kao zasebno naselje: Očito je da se pod tim pojmom kriju sva bivša ili kasnije nastala naselja u Drežnici. Danas ima više zaselaka i sela koja se ne spominju u popisnim knjigama osmanske administracije kojima smo mi raspolagali. U popisu iz 1477. godine, Drežnica je ovako popisana: Nahija Drežnica. Sastoji se iz tri sela i plaća odsjekom filuriju. Oslobođena je i oproštena od harača, ispendže, poreza na stoku i svih drugih vanrednih nameta. Sasvim je sigurno da se u prvim decenijama XVI vijeka broj muslimana povećavao. Ali mislimo da je vrijeme oko polovine XVI vijeka bilo presudno i za Drežnicu, kao i iza druga područja. Kojoj su konfesiji pripadali u vrijeme osmanskog osvajanja ne može se utvrditi. Među stanovnicima Drežnice nema spomena o svećenim licima ili sinovima svećenika, kao što nema spomena o bilo kakvim sakralnim objektima. Na osnovu homonomije to se ne može zaključiti, jer je većina imena starog slavenskog porijekla koja su jedinstvena gotovo za sva područja Bosne, pa i drugih okolnih zemalja. Što se tiče današnjeg područja bivše župe i nahije Drežnice, tu se razvilo više naselja koja se, uglavnom, smatraju zaseocima, a ne samostalnim naseljima. Ti toponimi i zaseoci nisu zabilježeni u ranijim izvorima koje smo mi koristili. Međutim, treba naglasiti da danas na području bivše nahije Drežnice fungiraju dva naziva, i to Gornja i Donja Drežnica. U okviru ova dva lokaliteta smješteni su svi zaseoci koji su se povremeno razvijali, kao i stara naselja koja naši izvori donose. Naredni popis Hercegovine nastao je poslije 1521. godine, i to, mislimo, vrlo brzo poslije ove godine. Vjerovatno oko 1525. godine, iz kojeg vremena imamo dosta popisa iz drugih krajeva. I taj defter je sumarni. Njegov pojedinačni (opširni) defter dosada nije pristupačan, odnosno nije pronađen. Prema tome popisu Drežnica je još uvijek u statusu nahije. Ona će taj status izgubiti nešto kasnije, svakako prije 1585. godine, kada se Drežnica prvi put navodi kao samostalno naselje, ali ne više kao nahija.
U defteru se navode naselja:
Selo Striževo (u originalu Istriže), pripada Drežnici. Domova 90.
Selo Luka, pripada Drežnici. Domova 79.
Selo Vrh, pripada Drežnici. Domova 98.
U ovom popisu selo Knezluk je upisano kao Luka, ali mislimo da se ne radi o ovom nazivu nego o skraćivanju pisara kao što će to uraditi i sa ostalim naseljima. Tako je pisar naziv Vrhpolje kratio na Vrh, a posve je sigurno da nije došlo do promjene naziva sela.
Dugo vremena poslije ovog deftera ne nalazimo podatke o Drežnici. Tek u defteru iz 1585. godine u kojem je popisana raja Hercegovine, navodi se zaseban lokalitet Drežnica. Ali više nije nahija. U njemu se navodi Knezluk, drugi naziv Drežnica, u nahiji Mostar. Znači da je staro naselje Knezluk preuzelo novo ime, odnosno da je na tome naselju nastalo naselje Drežnica koju mi danas poznajemo. Na žalost, zbog karaktera deftera stanovništvo toga kraja nije popisano. Očito je da stanovništvo u Drežnici nije bilo rajinsko nego vlaško, ili nekog drugačijeg statusa sa posebnim obavezama. Nisu popisana ni ostala naselja u bivšoj nahiji Drežnici, vjerovatno iz istoga razloga kao u gornjem slučaju, tj. nisu bila rajinska. U Drežnici, za koju znamo da se tek u ovom defteru prvi put spominje kao naselje, a ne nahija, upisan je jedan zemin, ziratno zemljište koje je po površini očito bilo veće nego neka baština ili čift. Bilješka za ovo selo doslovno glasi ovako:
Selo Knezluk, drugi naziv Drežnica, timar je Duraka, sina Huremova, serbuljuka (zapovjednika čete) u tvrđavi Počitelj Zemin Ivana, sina Dobrinova, u posjedu Grgura i baština Grgura u posjedu Mustafe, te dio Marka, sina Radočeva u spomenutom selu pripada Mostaru. U novcu 400.
Znači da je sa tog zemljišta odsjekom plaćano 400 akči, što prevazilazi sumu koja je obično plaćana na baštine i čiftove. Nakon ovoga deftera mi ne raspolažemo nijednim drugim izvorom u kojem je područje Drežnice popisivano sve do 1852. godine. Šta se dešavalo u pogledu naselja i stanovništva u tom periodu, posve sigurno ne znamo, ali mislimo da smo u ranijim razmatranjima dali najvjerovatnije mogućnosti u pogledu ukupnog života ovog područja. Najočitija promjena u pogledu naselja jest da se naziv Drežnica, koji je obuhvatao sva ranija naselja, sada pojavljuje kao zasebno i samostalno naselje Drežnica, koja se dijeli na Gornju i Donju Drežnicu. Sve ostalo je rečeno ranije. Međutim, ono što je nedostajalo u ranijim popisima koje smo spomenuli u vezi sa Drežnicom, nalazimo u posljednjem popisu ovog područja iz 1852. godine. To je struktura proizvodnje koja je bila zastupljena na tom području. Zato smatramo izuzetno važnim ovaj popis koji baca svjetlo i na raniju proizvodnju i zanimanje stanovnika Drežnice. Iz toga popisa vidi se da su u Drežnici proizvodili: pšenicu, ječam, krompir, kukuruz, proso, crvenu boju (ruj) grožđe, luk arpadžik, crveni luk, sjeme luka, konoplju, grah, sijeno i bavili se pčelarstvom. Ukupan prihod od desetine u novcu 1852. godine iznosio je 7734 groša, odnosno u naturi su davali sljedeće količine:
pšenica 665 oka
grožđe 1030 oka
ječam 570 oka
arpadžilk 759 oka
forupnik 895 oka
crveni luk 138 oka
kukuruz 9295 oka
sjeme liska 6 oka
proso 980 oka
konoplja 20 oka
surha? 820 oka
grah 323 oka
košnice 342 groša
kupus 2234 oka
sijeno 5450 oka
________________________
Ukupno u novcu 7734 groša.

S obzirom da je to relativno visoka suma i da je to desetina, znači da je Drežnica proizvodila prilično velike količine navedenih proizvoda, što nije teško izračunati. Iako u ovom popisu desetine nema popisa stanovnika, prema visini prihoda, da se zaključiti da je bila dobro naseljena, kao i u ranija vremena, i da je stanovništvo predstavljalo raju u klasičnom smislu te riječi.