Ajfelov toranj u Parizu, jedno od sedam svjetskih čuda modernog doba, poznat je po svom jedinstvenom izgledu koji privlači milione turista godišnje u prestonicu Francuske. Međutim, izgradnja ovog remek-djela nije bila bez izazova, a mnogi savremenici Gustava Ajfela nisu bili oduševljeni novim obilježjem Pariza.

Originalni projekt
Godine 1886. objavljeno je u francuskim novinama da će biti održano takmičenje za izgradnju centralne građevine Svjetskog sajma 1889. godine. Kompanija Gustava Ajfela predložila je projekt koji je pobijedio među 107 takmičara. Originalni projekt je uključivao toranj sa četiri kamena postolja i monumentalne lukove sa staklenim zidovima na svakom nivou, ali je kasnije izmjenjen da bi se pojednostavio.

Radnicima je trebalo pet mjeseci da završe temelj, a sljedećih 21 mjesec je potrošeno na sklapanje 18.000 metalnih dijelova. Ajfelov toranj je do danas ostao revolucionaran, iako je bio kritikovan u kasnom 19. stoljeću.

Kritičari su ga nazivali različitim pogrdnim imenima poput “tragične ulične lampe” ili “džinovskog skeleta”, što je donekle bilo tačno jer je dizajn inspirisan ljudskim kostima.

Unakrsni šablon
Korištenjem gvožđa, revolucionarnog materijala tog vremena, i konceptom inspirisanim strukturom ljudskih kostiju, Ajfelov tim je uspio da napravi konstrukciju koja je jaka, a istovremeno lagana.

Dijelovi tornja su postavljeni po principu unakrsnih šablona, inspirisanih butnom kosti, kako bi podržali cijelu strukturu. Ajfelov toranj je završen 31. marta 1889. godine.

Broj stepenica od dna do vrha građevine je tokom historije varirao. Tako je na dan izgradnje toranj imao 1.710 stepenica, a nakon nekoliko renovacija danas ima 1.665. Konstrukcija tornja teška je 7.300 tona, a visina 324 metra dok cijela građevina teži 10.100 tona. Pri najvećem vjetru vrh tornja oscilira samo 12 cm, ali zato visina varira čak do 15 cm pri najvišim temperaturama. Kako bi se Eiffelov toranj zaštitio od hrđe, svakih sedam godina njegova površina se prekriva sa 50 tona boje u tri sloja.