Misija Apollo 16 bila je deseta misija s ljudskom posadom u programu Apollo i peta koja je uspješno sletjela na Mjesec. Lansirana 16. travnja 1972., ova misija odvela je astronaute Johna Younga, Charlesa Dukea i Kena Mattinglyja na putovanje koje je značajno doprinijelo razumijevanju geologije Mjeseca. Cilj misije bio je istraživanje visoravni Descartes, područja za koje se smatralo da je vulkanskog podrijetla, te prikupljanje uzoraka koji bi rasvijetlili povijest Mjesečeve površine.

Lansiranje i put do Mjeseca
Apollo 16 lansiran je s lansirnog kompleksa 39A u Svemirskom centru Kennedy na Floridi. Raketa Saturn V, pouzdani div programa Apollo, izvela je besprijekoran let, unatoč manjim tehničkim izazovima tijekom priprema. Nakon ulaska u Mjesečevu orbitu, Young i Duke preselili su se u lunarni modul Orion, dok je Mattingly ostao u zapovjednom modulu Casper kako bi obavljao eksperimente iz orbite.

Slijetanje na Mjesec dogodilo se 21. travnja 1972. u području visoravni Descartes, koje je odabrano zbog svojih geoloških obilježja. Međutim, slijetanje nije prošlo bez poteškoća – problemi s motorom lunarnog modula gotovo su doveli do otkazivanja misije dok su astronauti bili u orbiti. Na kraju je sigurno slijetanje omogućilo nastavak plana.

Aktivnosti na površini Mjeseca
Astronauti Young i Duke proveli su tri izlaska na Mjesečevu površinu (EVA – Extravehicular Activity), ukupno trajući oko 20 sati i 14 minuta. Koristili su lunarni rover, vozilo koje im je omogućilo prelazak većih udaljenosti i prikupljanje raznolikih uzoraka. Tijekom ovih izlazaka istraživali su krater South Ray, kamenita područja Stone Mountain i druge geološke formacije.

Jedan od ključnih ciljeva bio je provjeriti hipotezu da je područje Descartes vulkanskog podrijetla. Međutim, uzorci koje su astronauti prikupili pokazali su da su stijene uglavnom breče, a ne vulkanske, što je promijenilo znanstveno razumijevanje Mjesečevih visoravni. Ukupno su prikupili oko 95,7 kil

Astronauti su također postavili niz znanstvenih instrumenata, uključujući eksperiment za mjerenje toplinskog toka Mjeseca i seizmometar za praćenje mjesečevih potresa. Ovi instrumenti pružili su dragocjene podatke o unutarnjoj strukturi Mjeseca. Zanimljivo, Young je tijekom jednog od izlazaka slučajno oštetio kabel eksperimenta za toplinski tok, što je ograničilo neke mjere, ali većina ostalih eksperimenata bila je uspješna.

Znanstveni doprinosi i eksperimenti iz orbite
Dok su Young i Duke istraživali površinu, Ken Mattingly obavljao je opsežne eksperimente iz zapovjednog modula. Koristio je kameru visoke rezolucije i spektrometar za analizu Mjesečeve površine, prikupljajući podatke o njezinu kemijskom sastavu i topografiji. Ovi podaci pomogli su u izradi detaljnih karata Mjeseca i doprinijeli boljem razumijevanju njegove geološke raznolikosti.

Jedan od neobičnih trenutaka misije dogodio se tijekom Mattinglyjeva boravka u orbiti – proveo je dubinski svemirski izlazak (EVA) kako bi izvukao filmske kasete iz znanstvenih instrumenata na vanjskoj strani modula. Ovo je bio jedan od rijetkih svemirskih izlazaka izvan Zemljine orbite u povijesti.

Povratak na Zemlju
Nakon uspješnog završetka aktivnosti na Mjesecu, lunarni modul Orion vratio se u orbitu gdje se spojio s Casperom. Astronauti su 27. travnja 1972. sigurno sletjeli u Tihi ocean, gdje ih je dočekao nosač zrakoplova USS Ticonderoga. Misija je trajala ukupno 11 dana, 1 sat i 51 minutu.

Značaj misije Apollo 16
Apollo 16 značajan je po nekoliko razloga. Prvo, pružio je ključne dokaze koji su opovrgnuli hipotezu o vulkanskom podrijetlu visoravni Descartes, što je promijenilo znanstveni pogled na formiranje Mjesečevih visoravni. Drugo, uzorci i podaci prikupljeni tijekom misije i dalje se proučavaju, pružajući uvid u rano formiranje Sunčevog sustava. Konačno, misija je pokazala sposobnost astronauta da prevladaju tehničke poteškoće i izvedu složene znanstvene zadatke u izazovnim uvjetima.