Srbijanski pjesnik i pisac Stefan Simić danas se, nakon sjajne pobjede Košarkaške reprezentacije Bosne i Hercegovine na Evropskom prvenstvu nad selekcijom Gruzije (84:76), oglasio na Facebooku opisavši naše reprezentativce ne kao profesionalce, nego kao “momke iz kraja” koji su na Evropsko prvenstvo došli “ne da budu šampioni, nego da igraju”.

– Bosna i Hercegovina nakon trideset i nešto godina prošla je u drugi krug velikog takmičenja. Ali, ono što imponuje nije samo rezultat, već osmijesi i radost. Skoro je legendarni fudbaler Vladimir Jugović rekao šta današnjim sportistima nedostaje. Kaže – osmijeh i uživanje u igri. Gledajući Bosnu, vidiš upravo to. Osmijeh. Nije im to posao, nego život. Ne djeluju kao surovi profesionalci, nego kao momci iz kraja, sa kojima možeš da se družiš – naveo je Simić.

Simić je podsjetio na slavna vremena bh. košarke.

– Odrastali su uz priče o Tanjevićevoj Bosni koja je bila prvak Evrope, i Mirzi Delibašiću, koji je, iako je mogao da bira gdje će da živi, ostao u Sarajevu kad je bilo najteže. Ostali su i oni uz Bosnu, u kojoj je uvijek teško, jer bi svi da uzmu nešto njeno, a malo ko da joj da. Umjesto da je puste da bude i ostane svoja – naveo je.

– Svako od ovih momaka imponuje na svoj način. Posebno Aleksandar Lazić – simbol Bosne i Hercegovine. Dokaz da ima mjesta za svakoga, pod uslovom da je čovjek. Prije 32 godine ih je do četvrtfinala predvodio Nenad Marković, momak iz Doboja, koji nije sanjao o velikim Srbijama i Hrvatskama, nego je ponosno nosio dres Bosne i Hercegovine – dodao je Simić.

Danas ih predvodi Nurkić, za koga su govorili da je van forme, naveo je Simić o našem sjajnom košarkašu.

– Vratio se, ne samo zbog sebe, nego zbog svih koji vjeruju u tim. Uz njega su Atić, Vrabac, Kamenjaš i ostali. I trener, koji je tu ne zbog para, nego iz ljubavi prema narodu. Od prve do posljednje sekunde sav u emociji. Sigurno bi i sam ušao da podijeli pas ili šutne, kad bi pravila dozvolila. Nisu samo dobar tim. Oni su dobri momci. Bosna nije samo ekipa, nego i priča, koja nadilazi podjele i nosi posebnu emociju. Zato ni onaj ko gleda sa strane ne može da ostane neutralan. To je ono što raduje – ne samo pobjede, nego istinska radost ljudi, koji su u njima prepoznali sebe. Bosna i Hercegovina je, za mnoge, Jugoslavija u malom. Osim Nurkića, pitanje je ko od njih ima milionske ugovore. Ali, svi imaju srce da stanu rame uz rame sa daleko plaćenijima. To je
Bosna – vječiti prkos i ponos – dodao je.

Simić ja konstatovao da je uspjeh bh. košarkaša ujedinio cijelu našu zemlju.

– Nisu došli da budu šampioni. Došli su da igraju košarku. I to je najljepše. Ne imperativ pobjede, nego želja da se igrom obraduje narod i vrati osmijeh na lice. Zato se nije igralo samo u Limasolu na Kipru, nego i u Zenici, Trebinju, Bihaću, Živinicama, Gračanici, Prijedoru, Stocu, u Goraždu, Travniku, Visokom, Gradačcu, Sanskom Mostu, Brčkom… Svuda gdje je Bosna. Tačnije – u cijelom svijetu. Jer gdje god da je čovek, tamo je i duša bosanska. I hercegovačka, naravno. Na trenutak su Sarajevo, Banja Luka, Mostar i Tuzla disali u istom ritmu. Nisu se tražile razlike, nego sličnosti. Kada to shvati region, svima će biti bolje. Jer Bosna objedinjuje. I nije čudo što je baš odatle poteklo toliko divne poezije i proze – od Meše, Ive, Kike, Jovana, Alekse, Josipa, Branka… i da ne nabrajam. Bosna je upravo to. Pjesma. Najljepša pjesma. A ovi momci su je samo nastavili. I tek će – zaključio je Simić.

Simićev status za vrlo kratko vrijeme osvojio je simpatije više od 6.000 korisnika Facebook mreže, a njegov status nastavili su
korisnici komentarisati kroz stihove pjesme “Zapis o zemlji” Mehmedalije Maka Dizdara.