1885. – Prvi tramvaj u Sarajevu. Da ne bi uzalud izrovali bečke ili peštanske ulice, Austro-Ugari su odlučili “konjsku željeznicu” – kako se tada nazivao tramvaj – isprobati prvo u Sarajevu. Tako se u ljeto 1884. godine počelo sa kopanjem sarajevskih ulica i polaganjem tramvajskih šina. Tom prilikom Sarajevo je ostalo bez jednog od najljepših mostova – kamenog mosta koji je premošćavao Koševski potok kod Alipašine džamije, ali je dobilo i titulu prvog grada na Balkanu i u srednjoj Evropi koji je imao tramvaj. Prva tramvajska pruga u Sarajevu bila je duga 3,1 kilometar, a počinjala je od današnjeg Ekonomskog fakulteta, pružala se Ferhadijom i dalje glavnom gradskom ulicom (današnjom Titovom) preko Marijin dvora i završavala na uzanoj željezničkoj stanici. Tada je napravljena samo jedna traka pa se tramvaj vraćao istim šinama kojim je i došao. Bilo je propisano da jedan konj ne smije voziti više od dva kruga, kako se ne bi iscrpio.Johan Hanke je bio prvi “tramvajdžija”. Prvi tramvaj je zvanično počeo s radom 1.1.1885. godine u 10 sati. Sva četiri kola za osobni promet stajala su pred stanicom u Ferhadiji, a pred njima su se okupili zemaljski poglavar Appel, civilni adlatus Nikolić, podmaršal Buvard, generali Haas i Arlow, predstojnici Zemaljske vlade i Gradsko poglavarstvo. Cijela ova svita je zatim sjela u kola i za 13 minuta odvezla se do gradskog kolodvora “glatko, čisto, nečujno, kao na dlanu”.

1915. – Rođen Branko Ćopić. Branko Ćopić rođen je u Hašanima, blizu Bosanske Krupe, 1. januara 1915. godine, a umro je u Beogradu, 26. marta 1984. godine. Ćopić je bosanskohercegovački književnik srpskog porijekla. Osnovnu školu završava u rodnom mjestu, nižu gimnaziju u Bihaću, a učiteljsku školu pohađa u Banjoj Luci i Sarajevu, te je završava u Karlovcu. Na Filozofskom fakultetu u Beogradu diplomira 1940. godine, pedagoško-filozofsku grupu. Prvu priču objavljuje 1928. godine, a prvu pripovijetku 1936. Djela su mu prevođena na engleski, njemački, francuski i ruski. Ćopić je član SANU (Srpske akademije nauka i umjetnosti) i ANUBiH (Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine). Nažalost, tragično je okončao život. Izvršio je samoubistvo, skokom sa mosta na Savi u Beogradu 26. marta 1984. godine. Neka od njegovih poznatijih dijela su: “Ježeva kuća”, poezija, napisana u Sarajevu, 1957., “Ne tuguj bronzana stražo”, napisana 1958. godine, “Partizanske tužne bajke”, priče, napisana u Beogradu, 1958., “Priče zanesenog dječaka”, priče, napisana u Beogradu, 1960., “Bašta sljezove boje”, zbirka priča, napisana 1970., te “Orlovi rano lete”, roman, napisan u Beogradu, 1956. godine. Branko Ćopić je također, dobitnik NIN-ova nagrade za roman “Ne tuguj bronzana stražo”, napisan 1958. godine.

1967. – Ukinuta željeznička pruga Šipovo – Mlinište. Pruge Prijedor – Srnetica – Drv – Lička Kaldrma i Srnetica – Jajce izgrađene su etapno u prvim godinama dolaska Austro – Ugarske monarhije na ove prostore. Izgrađene su kao šumsko – industrijske pruge sa isključivom namjenom eksploatacije šumskog i rudnog bogatstva Bosne. Bile su vlasništvo moćnog austrijskog industrijalca Ota Štajnbajsa i imale su svoj vlastiti vozni i vučni park. Poslije drugog svjetskog rata uključene su u mrežu jugoslavenskih željeznica sa javnim prijevozom putnika i roba. 1. januara 1967. godine ukinuta je pruga Šipovo – Mlinište, a 1. aprila 1970. godine ukinutaje pruga Jajce Šipovo. Pruga Prijedor – Drvar ukinuta je 1. juna 1975. godine a posljednjadionica od Drvara do Ličke Kaldrme ukinuta je 1. avgusta 1978. godine. Uvođenjem pruge normalnog kolosijeka dolazi do ukidanja pruga sa uskotračnim kolosijekom.Ovo je samo jedna u nizu trasa koje su ukinute. Uskotračnim prugama su se koristileo parne lokomotive koje su kao pogonsko goriv koristile ugalj.Te lokomotive su u narodu poznate pod imenom “ćiro”.Pojavom modernih lokomotiva “ćiro” se koristi samo kao turistička atrakcija.

1977. – Rođen Hasan Salihamidžić. Prve nogometne korake Hasan Salihamidžić je napravio u dresu Turbine. Nedugo zatim kao veliki talenat prelazi u redove mostarskog Veleža, kojem u to vrijeme u Hercegovini nije mogao promaknuti ni jedan nogometni biser, a posebno ne onakav kakav je Hasan tada bio. Velež je uoči rata spremao novu generaciju fudbalera, koja je trebala nadmašiti sve predhodne. Hasan je prošao sve reprezentativne selekcije bivše Jugoslavije i u svakoj je bio jedan od najboljih. Kao petnaestogodišnjak razmišljao je samo kako pobjeći od rata, koji se u to vrijeme sve više širio Bosnom i Hercegovinom. Šest mjeseci je radio kao konobar u jednom kafiću kako bi zaradio novac za putne troškove. Pored velikih obaveza, Braco je redovno trenirao i nadao se da će i njega sreća poslužiti. U novembru mjesecu 1992. godine Hasan odlazi u Hamburg i uz pomoć rođaka Ahmeta Halilhodžića se priključuje treninzima juniorskog tima HSV-a. U to vrijeme njegov trener je bio Felix Maggath, koji je Bracu vrlo lijepo primio i jedan je od najzaslužnijih za Hasanov veliki uspjeh. Nakon kratkog boravka u juniorskom timu, Braco je prebačen u prvi tim HSV-a, gdje ubrzo postaje jedan od najboljih igrača. Pored Bayerna Hasan je nastupao i za reprezentaciju Bosne i Hercegovine, gdje je u 48 utakmica postigao 6 golova. Debitovao je 1996. godine, u utakmici protiv Hrvatske u Bolonji gdje postigao prvi gol u historiji reprezentacije BiH. Sljedeću utakmicu postigao je i pogodak protiv Italije u pobjedi od 2-1. Reprezentativnu karijeru okoncao je 16. augusta 2006. godine na utakmici protiv Francuske u Sarajevu. Trenutno radi kao sporstki direktor za HSV Bayern.

2003. – Godišnjica smrti Ahmeta Hromadžića. 1. januara 2003. godine, umro je u Sarajevu istaknuti bosanskohercegovački književnik, Ahmet Hromadžić. Ahmet Hromadžić rođen je 11. oktobra 1923. godine, u Bjelaju kod Bosanskog Petrovca, gdje je završio osnovnu školu. Tehničku i Višu pedagošku školu završio je u Sarajevu. Učestvovao je u Drugom svjetskom ratu. Radio je kao novinar „Oslobođenja“ i Sarajevskog dnevnika, a i kao urednik lista „Krajina“ u Bihaću i kulturne rubrike sarajevskog lista „Oslobođenje“. Kao urednik izdavačkog poduzeća „Veselin Masleša“ osnovao je dječju biblioteku „Lastavica“. Pisao je pripovijetke i romane za djecu i odrasle, književne i teatarske kritike, književne reportaže, crtice i članke. Djela su mu prevedena na mnoge svjetske jezike, uvrštene u izbore dječije literature i lektire nekih evropskih zemalja (Italija, Norveška, Belgija). Bio je član Redakcije međunarodne edicije Djeca svijeta, Akademije nauka i Društva pisaca Bosne i Hercegovine. Kao član Društva pisaca BiH, zajedno sa Huseinom Tahmiščićem, Izetom Sarajlićem, Velimirom Miloševićem i Vladimirom Čerkezom, pokreće međunarodnu književnu manifestaciju „Sarajevski dani poezije“ u organizaciji Društva pisaca BiH 1962. godine. 2007. godine osnovna škola u Bosnakom Petrovcu dobija naziv OŠ ” Ahmet Hromadžić”, a također se na porodičnu kuću u Bosanskom Petrovcu u Ulici Pekiska postavlja spomen ploča Ahmeta Hromadžića. U Bihaću se u okviru Kantonalne i univerzitetske biblioteke otvara spomen soba Ahmeta Hromadžića nakon sprovođenja dijela projekta obilježavanje imena Ahmeta Hromadžića. Aktivnost na projektu se nastavlja. Zbog svog stila pisanja i prihvatljivosti djela kod čitalačke publike, a posebno djece Ahmeta Hromadžića nazivaju “Bosansko-Hercegovački Andersen”. Djela Ahmeta Hromadžića sada su zastupljena u lektiri Osnovnih škola. U djelima Ahmeta Hromadžića prožima se djetinjstvo provedeno u Bjelaju kod Bosanskog Petrovca, sa prepoznatljivosti krajolika planine Osječenice, Bjelajske kule, te prirodnih ljepota i izazova divljine sa svim ljepotama i prirodnim nepogodama, kao i šarolikost životinjskog svijeta u netaknutoj prirodi okoline Bosankog Petrovca.

2010. – BiH postala nestalna članica Vijeća sigurnosti. 1. januara 2010. BiH je primljena kao nestalna članica u Vijeće sigurnosti UN. BiH je dobila dvogodišnji mandat u najvažnijoj svjetskoj političkoj instituciji. Bih je primljena zajedno sa Libanom, Brazilom, Gabonom i Nigerijom. Ovo dostignuće je znak povjerenja međunarodne zajednice prema BiH. Bosni i Hercegovini ovo je prvi mandat u Vijeću sigurnosti UN-a. Od bivših jugoslavenskih republika u Vijeću sigurnosti do sada su bile Slovenija i Hrvatska. Bivša Jugoslavija bila je u Vijeću sigurnosti četiri puta, a posljednji put 1988. i 1989.Vijeće sigurnosti UN-a postoji od 1965., a sastoji se od 15 zemalja članica, pet stalnih i deset nestalnih. Ovaj prijem je jedno od najvećih dostignuća naše međunarodne politike i velika šansa da ubrzamo put ka Evropskoj uniji i NATO-u.