Kada su krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina titule prvaka bivše SFR Jugoslavije stizale u Bosnu i Hercegovinu, prvo 1967. u bordo dio Sarajeva, a zatim 1972. u plavu boju, činilo se da je fudbalska mapa republike zacementirana na relaciji Koševo – Grbavica. No, na jugu zemlje, u Mostaru, tih godina u tišini je rastao klub koji će svojim stilom igre, harizmom i rezultatima ubrzo zasjeniti rivale i ući u legendu – Fudbalski klub Velež.

Pod Bijelim brijegom već je postojao kult fudbala, a Velež je iza sebe imao solidne prvoligaške godine i snažnu vezu s publikom. Međutim, tek dolaskom Sulejmana “Sule” Repca na klupu 1967. započinje proces koji će Mostar pretvoriti u jugoslavensku prijestolnicu fudbalske romantike. Rebac, nekada sjajno desno krilo Hajduka, doveo je sa sobom viziju igre u kojoj će talent, disciplina i atraktivnost biti ravnopravni.

Njegov recept bio je jednostavan, ali rijetko uspješan u praksi: forsirati mlade domaće igrače, graditi tim na dug rok i stvoriti prepoznatljiv stil. Već krajem šezdesetih u prvi tim ulaze imena koja će kasnije dobiti kultni status – golman Enver Marić, napadač Dušan Bajević, plejmejker Franjo Vladić, bekovi Marko Čolić i Jadranko Topić, a nešto kasnije i Boro Primorac, Vahid Halilhodžić i Džemal Hadžiabdić.

Rebac: Autor Veležovog čuda. Screenshot

Uspon prema vrhu
Prvi veliki rezultatski iskorak dolazi u sezoni 1969/70., kada Velež završava treći u izuzetno jakom prvenstvu. No, to je bila tek uvertira u ono što će uslijediti. U sezonama 1972/73. i 1973/74. “Rođeni” su dva puta zaredom vicešampioni, oba puta izgubivši titulu prvaka Jugoslavije samo zbog gol-razlike – prvo od Crvene zvezde, a zatim od Hajduka.

Statistika kaže da je u obje sezone Velež igrao najefikasniji fudbal u ligi, a navijači pamte, ne samo rezultate nego i način na koji su postizani. Trio BMV – Bajević, Marić, Vladić – postao je sinonim za mostarsku školu igre. Bajević, “Princ s Neretve”, svojim je golovima i elegancijom podsjećao na najbolje evropske centarfore; Marić je bio sigurna ruka i refleks čuvara mreže svjetske klase; Vladić je, kao pravi maestro, diktirao tempo i kreirao šanse kakve se rijetko viđaju.

Te sezone donijele su i niz antologijskih utakmica. Mostarci su pred punim tribinama znali deklasirati i najveće rivale – Hajduka sa 5:0, Dinamo sa 6:2, a 1974. godine Crvenu zvezdu sa 4:2 u meču u kojem je Kana Čolić postigao gol za udžbenike. Bilo je to vrijeme kada je Velež bio više od kluba – bio je kulturni fenomen grada, simbol ponosa i zajedništva.

Marić: Legendarni golman ekipe. Screenshot

Evropa upoznaje Mostar
Uspjesi u domaćem prvenstvu otvorili su vrata evropskih takmičenja. Već 1974/75. Velež ostvaruje jedan od svojih najvećih međunarodnih uspjeha. U Kupu UEFA redom su padali Spartak iz Moskve i bečki Rapid, a zatim je uslijedio dvomeč s engleskim Derbi Kauntijem (Derby Countyjem). Nakon poraza 3:1 u Engleskoj, Mostar je svjedočio jednoj od najčudesnijih utakmica u svojoj historiji – Velež je slavio 4:1 i plasirao se u četvrtfinale. Sljedeća prepreka bio je Tvente; pobjeda 1:0 u Mostaru golom Kvesića donijela je nadu, ali poraz 2:0 u revanšu okončao je evropski san.

Bajević: Najbolji strijelac sedamdesetih. Facebook

Evropski nastupi dodatno su učvrstili reputaciju Veleža kao kluba koji se ne boji velikih i koji igru shvata kao umjetnost. Turneje po Južnoj Americi, Aziji i Africi bile su dokaz da su “Rođeni” postali globalni ambasadori jugoslavenskog fudbala.

Nove zvijezde
Iako titula prvaka nikada nije stigla u Mostar, trofeji nisu izostali. Godine 1981., Velež osvaja Kup maršala Tita, pobijedivši u finalu Željezničar 3:2, uz dva gola Vahida Halilhodžića. Pet godina kasnije, novi Kup dolazi nakon trijumfa 3:1 nad zagrebačkim Dinamom, uz dva gola Nenada Bijedića. Generacija osamdesetih, predvođena Seadom Kajtazom, Semir Tuceom, Mehom Kodrom i braćom Jurić, ponovo osvaja simpatije širom Jugoslavije, a 1986/87. Velež završava kao vicešampion, još jednom tik ispod vrha.

Posebna priča bila je Veležova omladinska škola. Klub je iznjedrio plejadu talenata koji su igrali, ne samo za prvi tim nego i za reprezentaciju SFR Jugoslavije. Kodro je stigao do Barcelone, Halilhodžić i Bajević napravili su bogate inostrane karijere, a mnogi su se, nakon što su proputovali svijet, vraćali u Mostar da ponovo obuku crveni dres.

Velež nije bio samo sportski projekt – bio je ogledalo Mostara u njegovim najboljim godinama. Stadion pod Bijelim brijegom bio je mjesto okupljanja čitavog grada, od radnika iz Aluminija do studenata, od boema iz Kujundžiluka do porodica s djecom. Fudbal je bio neraskidivo vezan za identitet Mostara, a generacije su odrastale uz nedjeljna popodneva ispunjena pjesmom “Rođeni, Rođeni… kraj Neretve rođeni”.

Rat 1992. prekinuo je kontinuitet i rast Veleža na najbrutalniji način. Posljednja utakmica na stadionu pod Bijelim brijegom odigrana je 15. marta 1992. protiv Zemuna, a samo nekoliko sedmica kasnije klub je prestao igrati u tadašnjoj Jugoslaviji. Oprema je ostavljena u svlačionicama, a igrači i navijači razasuti širom svijeta.

Više od tima
Ipak, naslijeđe zlatne ere ostalo je duboko urezano. Za mnoge ljubitelje fudbala, ne samo u Mostaru nego i širom bivše Jugoslavije, Velež sedamdesetih i osamdesetih bio je više od tima – bio je ideja da se i bez titule može biti najveći. Elegantni Bajević, nepogrešivi Marić, vizionar Vladić, neumorni Halilhodžić, maštoviti Slišković, borbeni Primorac – svi su oni bili dio generacije koja je ispisala jedno od najljepših poglavlja jugoslavenskog sporta.

Danas, decenijama kasnije, ime Veleža i dalje izaziva emocije. Za starije navijače, ono je podsjetnik na mladost, na grad koji je živio za fudbal, na stadion pun do posljednjeg mjesta. Za mlađe, to je legenda koju su naslijedili kroz priče, fotografije i stare crno-bijele snimke. A legenda, kako to s pravim legendama biva, ne blijedi.