Novinar, pjesnik, scenarista kulturni radnik Milenko Mišo Marić porijeklom iz Bosanskog Petrovca, značajan dio života vezao je za Mostar i postao jedan od simbola toga grada. Osnivač je i umjetnički rukovodilac ansambla ‘Mostarske kiše’. Višestruki je dobitnik nagrada za književno-novinarski rad, a njegove pjesme i prozni zapisi prevedeni su na više svjetskih jezika. Drugovao je sa mnogim, javnosti poznatim, ličnostima. Sarađivao sa muzičarima u Bosni i Hercegovini i bivšoj Jugoslaviji, pisao tekstove za pjesme koje su oni tumačili. Od 1993. godine živi u engleskom gradu Exeteru.

– Mene su moj petrovački i mostarski komšija Skender Kulenović te Mika, Zubac, Kiko, Veljo iz školskih lektira bodrili da pjevam, a vjerovah, i još vjerujem, više iz prijateljstva nego vrijednosti pjevanja. Sumnjah, moguće da mi se omakao i poneki valjan stih, al’ nije za antologija mada me u nekima i bilo. Jedino je neupitno da pjesme o zemlji, narodu, rime o ljubavima, pa i mladalačkim preljubama, bijahu iskrene. O ratu sam pjevao kao opomenu da nam se ne ponovi, o ljubavi da nas sačuva. A onda je, ipak, došao rat. “Dođe li rat, odoše ljudi”, učio me Mika Antić. I zbilo se. Ljubav prema svom patološki se dokazivala mržnjom prema drugom, drugačijem. Ostao sam u Mostaru, pomogao koliko sam mogao. Nisam bježao da sačuvam glavu, nego 10-godišnjoj Milenoj oca jer su mene učinili siročetom 1941. godine. Odgonetam, a ne uspijevam kako sam zločincima oprostio, oni meni nisu. Prije rata sam imao kome pa iskreno pjevao, pjevušio. Ponešto što napisah kao apatrid nije poetika, lelek je, neuk sam porediti – kaže u razgovoru za Fenu Marić.

Na pitanje za emocije prema rodnom gradu, a i one prema Mostaru o kojem je (kao i o bivšoj državi) napisao najljepše stihove, Marić kaže ‘meni su se posrećila dva zavičaja – Bosanski Petrovac i Mostar’.

– Osakaćen za oba pohodim ih telefonom, mailom, posjetim na poziv a oni mene redovno iza sklopljenih trepavica neodrođeni, dragi – priča Marić.

Prisjeća se, pa kaže, proljeća 1968. u vizitnoj sobi, kafana ‘Rondo’, sa Icom (Mustafa Ico Voljevica) dočekam Peru Zubca i Miroslava Antića, Mika je sačuvao taj susret u ’Izdajstvu lirike’.

– Ćaskali smo o svemu, a ostalo mi ono – kad je Mostar najjlepši? Zbog modrih kiša i Svetlane Zubcu s jeseni, Miki u proljeće. Meni je, velim, u svako godišnje doba, a Ico zaključi “Kad sam u Sarajevu”. Kad se preko vremenske provalije srčanim dvogledom zagledam u Mostar prijateljstva i ljubavi ozari me ljubak, čist, ćust… Taj Mostar je grob moje majke, kolijevka kćeri i bivak mladosti. Najljepšeg, neotuđivog čovjekovog zavičaja. Današnji, u kojem je samo okvirna scenografija nepromijenjena, vidim kao kroz naopako okrenut dvogled. Daleka kontura Gernike (slika Pablа Pikasа), u magli, uflekana, neznana. Da nije onih po grobljima, haremima i ponekog živog, časnog sugrađanina, tuđi grad – kaže.

Poznavao je Marić i drugovao da mnogim javnosti poznatim ličnostima. Nije lako izdvojiti one koji su ostavili poseban utisak na njega. Svi su mu podjednako važni i dragi. Bili su nedohvatljivi u poslovima, ispravnije rečeno ljubavima kojim su se bavili, kako ih sve spomenuti.

– Moj prvi, odani prijatelj ispod Veleži, akademski slikar Krešimir Kreša Ledić povrijedio me samo jednom – odlaskom 2013. Oprostih se u monografiji tugom “Model za portret dobrote”. Mustafa Ico Voljevica, i on slikar i najduhovitiji Mostarac otkad je grada. I on me povrijedio samo jednom, 26. januara 1981. Bio mi je najprisniji prijatelj svih mostarskih godina, vjenčani kum, brat, a od Šarića harema trajni neprebol što ga nema i sreća što je bio. Skender Kulenović, pišu ga pjesnik, romano i dramski pisac, a bio je antifašista s puškom i olovkom, roditelj ‘Stojanke’, a i njegova Hanifa je ‘majka Knežopoljka’. Sina Muhameda ubili pri bijegu iz Kerestinca, Muzafira strijeljali na Banjici…Nisam upoznao čovjeka koji je tako mudro zborio kao Skender ćutao, a kad čitate ‘Stojanku’, ‘Ponornicu’ ili ‘Tarik za Karađoz-begovu džamiju’ shvatite da nije bio jednina. Skender je udruženje književnika. Sa istim respektom i merakom je dijelio stol sa Mešom, Makom, Zukom, akademik sabirao s hamalom Rampom. Hajrudin Šiba Krvavac, moj Šile! Šiba je posljednji, najduševniji bh. aristokrata, najplemenitiji čovjek kojeg upoznah.

Miroslav Mika Antić, pjesnik, slikar. Hodih najznamenijim avenijama Madrida, Pariza, Moskve, Bagdada, a nigdje tako blaženo sretan i sjetan, kao u njegovom “Garavom sokaku”. Mika je život prosanjao, preletio krilima anđela, bio Šimićevo ‘Čuđenje u svijetu’. Poslije trećeg deliriuma oporavlja se u banji Junaković. Zubac mi pošalje rukopis “Besmrtne pesme” s posvetom “Mome bratu M.A. (Miši Antiću), od njegovog brata M.M. (Miroslava Marića) preko našeg brata P.Z. (Pere Zubca.)” Pročitam, strefi me k’o Vezuv Popmeje. U jednom katrenu (strofa od četiri stiha) sav Mika “Ako ti jave umro sam/ ne veruj, ja to ne umem./ Ljubav je jedini vazduh koji sam udisao/ i osmeh jedini jezik koji na svetu razumem.”/. Sve što je objavio imah sa istom posvetom. Ispratio sam ga sa Perom, Kikom i Ršumom na novosadskom groblju juna 1986. Da je umro, ne vjerujem, a o jeziku koji razume, istina je. Mika nije bio odavde, doletio je iz dalekog sazvježđa, vratio se tamo pa mu za vedrih noći namigujem – kaže Marić.

Prisjeća se i Kemala Montena, pa kaže ‘nema takvih’. Upoznao ga je kad je propjevao. Bio je, kaže Marić, naivna dobrica svilene duše, niko nije toliko ličio na svoje pjesme koliko on.

– Izvinjavam se, jeste Arsen (Dedić) poetikom, duhovitošću, lirskim sarkazmom. Kad mi 21. januara 2015. Kemina Adrijana iz Zagreba zaplače u telefon “Čika Mišo, tata je otišao”, shvatih da me je zauvijek manje. Kroz život, kao po meku ćilimu, hodih s Moketom u kojem je kucao pun, zlatan Mjesec iz čijih su kratera izvirale pjesme. Bez njih bih se izgubio u vječnosti žedan ljubavi i nježnosti – naglašava.

Zdravko Čolić nekih godina dođe onako da se druže, priča Marić, uzgred mu je ispisao nekoliko tekstova, a zaslužio je bolje.

– Danju ne izlazimo, raščerupat će ga obožavatelji. Moja Azra sprema objede, kad završimo govori “Nećeš ti, gazdarice, ja ću oprat’ suđe”. Naša Milena propuzala, pred vratima Čola skida tene. Korim ga, veli “Kćer ti puže, legendo, nemoj da unesem kakve bakterije”. Poslije rata se javlja s trimuše u Košutnjaku, pita kako smo i treba li nam šta. Stid me, lagah a velim da bi me obradovao novim CD-om. Dobijem dva paketa, po 50 komada. Podijelih, a da sam prodao bio bi to iznos polugodišnje socijale – sjeća se Marić.

Za Davorina Popovića kaže da je, s kraja 70-tih češće član ‘Mostarskih kiša’, nego ‘Indeksa’.

– Kad Čolu hvalih kako ga niko ne može doseći ni vatrogasnim merdevinama, nema škole za Čoliće, to jesi il’ nikad nećes naučiti, veli “Svi mi pjevamo, a Pjevač je jedan’ – naglašava.

Susretao se povremeno Marić i sa predsjednicima, u mandatu. Na Rondou u Mostaru, u bermudama i košulji kratkih rukava, njegovom stolu prišao je predsjednik SIV-a Džemal Bijedić, poželio da se ‘saberu’.

– Gledah ga kako se smije, na koncertu “Kiša” plače, na Petrovoj Gori savjetuje mi “Jedi, bolan, suv si k’o grana, gledaj u mene socijalizma”, tapše po stomaku. Kad svrati u Mostar danju sastanči s političarima, privrednicima, ako igra ‘Velež ‘ vatri pod Bijelim Brijegom, uveče pozove u hotel Neretvu nekoliko drugara iz perioda odrastanja i nekoliko čaršijskih banalizatora sklonih umjetnosti i čašici, teferičimo. Sunce će skoro iznad Veleža, rastajemo se na Musali, veseli. Šice posrnu, pridrža ga, kaže: “Jesam li ti govorio, bolan Šice, lakše s lozom, na inzulinu si, udariće ti u noge. Al’ ništa ne brini, smjestiće tebe tvoj Đemac u bešu”. I vodi pod ruku, ušuška u krevet Avdu Šicu Ombašića, školskog druga, penzionisanog konobara.

Dva-tri dana potom vidim ga na početku TV Dnevnika u Bijeloj kući, vrti palčeve, govori a predsjednik US Gerald Ford pomno sluša. Pa Hamdija (Pozderac), Branko (Mikulić), Raif (Dizdarević), grijeh ih porediti s poratnom demokratskom bižuterijom – naglašava.

Rado se sjeća Marić i ‘Mostarskih kiša’, pa kaže ‘poneko od moje djece zvane ‘Mostarske kiše’, danas su bake’. Družili su se, kaže, 19 godina, a sad ih je manje u Mostaru nego u Skandinaviji – jave se i iz USA, Kanade, Australije. Sa Aidom Krehić nedavno je zborio u serijalu ‘Namigivanje zvijezdama’ Face TV.

– Raznježe me viberom, iz nedođija, lani pjesmom ispred Kuće cvijeća, najčešće ispod Kujundžiluka, gdje se vikendom redovno druže. Za njih Mostar nije grad s jednom obalom. Dijana s ‘Kapljicama’ iz Bijelog Polja, predaje im muzičko, nedavno dosnimila vokale za moj labuđi pjev ‘Košćela pod Kujundžilukom’, a odsolirao Željko Samardžić.

Od mladalačke braće ostao mi još Pero Zubac, oslanjam mu se na rame i srce od poznanstva prije no je “Kišama” blagoslovio Mostar a nastanio me u stihove da bih zbirku mogao koričiti – govori.

Uz poeziju, prozu, scenarije za dokumentarne filmove bavio se Marić i humanitarnim radom.

– Privatno, i profesionalno, od kad se pamtim pomagah u nevolji, djeci najrađe. Od 19. aprila do 13. maja 1992. organizovah i s grupom zanesenjaka evakuisah oko 10.500 majki, djece, trudnica u Dalmaciju i Sloveniju, a volontirajući za EU, UNICEF i UNHCR u Splitu oko 2.300 iz BiH za Italiju, Španiju, Francusku, UK. Za to vrijeme su me oslobodili stana i svega što čitav život skupljah kćerki. Ona djeca iz krcatih autobusa koji su mirisali na majčine suze i pišu beba, i ona koju iz Splita ispratih očajan porasla su, ne javljaju se. Shvatam i uvažavam. Ne ponovilo se, opet bih – ističe Marić.

Upitan za njegove reporterske i novinarske dane, te za mišljenje o današnjim medijima Marić kaže ‘još se tipka po tasturama, kao po topovskim obaračima, grozim se elektronske mržnje’ i dodaje ‘pročitam kratke portal vijesti’.

Mišo Marić dobitnik je brojnih nagrada. Nagrađivali su ga, kaže, ‘ne znam koliko zasluženo, za svašta nešto’. Izdvojio je prvu, od četiri uzastopne godišnje nagrade, Udruženja novinara BiH (dvije za novinsko, dva Kupa reportera za radio novinarstvo).

Pa opet dvije, predratnu i poratnu, Počasni građanin Bosanskog Petrovca, kolektivnu s ‘Kišama’ i samostalnu 14-februarsku Mostara, dvije Skenderove. Drugom, “Za životno djelo”, počastili me u Petrovcu 2018. a prvu mi je Skender lično uručio na Rondou. Napisah za ‘Kiše’, pa se usudih izgovoriti mu ‘Kozaru’. Veli: “Žao mi da taj stih, Kozara je djecom pošumljena, nisam ja napisao”. U oblasti muzike Mišo Marić dobitnik je dvije pobjedničke nagrade ‘Šlagera sezone’, dvije beogradskog MESAM-a itd (pokupio ih bar dva tuceta po vrhunskim yu festivalima).

– Žiri sudbine usrećio me sa dvije Nagrade (srce ne mari za pravopis, a zakon poetica liberta mi dozvoljava veliko početno N) nad nagradama, vikendom nas posjete unuka i kćer, tim redom. Unuka Bella Maric Prévost najradosnija mi čarolija življenja – ističe.

Iako ne misli da je legenda, još ga, kaže, poneko tako oslovljava. Za život u Velikoj Britaniji kaže ‘živio sam u Mostaru (Jugi), ovdje bitišem’.

– Davno sam, sa svakim koga voljeh umro, s Jugom nepovratno, ali krijem da ne ožalostim curice. Da Milena ima kome reći tata i Bella deda. U petrovačkoj osnovnoj školi naučili me da su tata, baka i djed lingvistički lične imenice, a ono stvarno, božansko značenje kojim do promuklosti dozivah svoje, a nisu se odazivali, tek od svojih curica naučih, ima još, učim. Uzorne su mi profesorice, marljivo sam, najsretnije đače na planeti. I, umjesto odjavne špice, posegnuću za Pasternakovim stihom “Nije život što i polje preći” – kazao je Mišo Marić u razgovoru za Fenu.