„Janjuš, Kojović, Bećirspahić, Bratić, Katalinski, Hadžiabdić, Jelušić, Janković, Bukal, Sprečo i Deraković.“

Tako je glasila udarna jedanaestorka sarajevskog Željezničara koji je u sezoni 1971/72 nogometnog prvenstva Jugoslavije postao, prvi put, šampion Jugoslavije.

Prvi sastav Želje tada su činili: Slobodan Janjuš, Dragan Kojović, Velija Bećirspahić, Blagoje Bratić, Josip Katalinski, Enver Hadžiabdić, Branimir Jelušić, Boško Janković, Josip Bukal, Edin Sprečo i Avdija Deraković, a još su u sastavu bili Slobodan Kojović, Fahrija Hrvat, Džemaludin Šerbo, Nusret Kadrić, Hajrudin Saračević, Miloš Radović i Željko Rudić – na čelu sa velikanom trenerskog posla Milanom Ribarom.

“Sarajevu draže bilo da Zvezda uzme
“Titula se odlučivala u posljednjem kolu Prve lige Jugoslavije. Željezničar je imao dva boda prednosti u odnosu ne Zvedu, ali i lošiju gol razliku, te mu je trebao bod sa teškog gostovanja u Beogradu kod Partizana u slučaju da Zvezda pobijedi, dok je na Koševu kod Sarajeva gostovala Crvena zvezda, takmac „Plavih“ za titulu…

Legendarni igrač Željezničara Brane Jelušić se svojevremeno se u razgovoru za Al Jazeeru Balkans prisjetio se te utakmice.

– Sarajevo je maltene uvijek više voljelo da Zvezda bude prvak, a ne mi, pa smo mi pretpostavljali kako će biti u Sarajevu. Uvijek smo prije utakmice izlazili na stadion, da vidimo kakav je teren, popričamo sa igračima… Taj dan – niko ništa ne priča, svi mutni, a stadion pun navijača Zvezde koji su navijali za Partizan – prisjetio se Jelušić.

Prvo poluvrijeme između Partizana i Želje je bilo neizvjesno, a igračima je posebnu tenziju pravila činjenica da je pred kraj prvog poluvremena spiker na stadion objavio da Zvezda na Koševu već vodi s 2:0.

Srećom, na kraju poluvremena Željezničar je uspio povesti. Boško Janković je u 42. minuti sa 18 metara pogodio donji ugao gola, golman Partizana Ivan Ćurković se bacio, ali nije uspio odbraniti. Drugo poluvrijeme Željezničar je riješio rutinski. Boško dao još dva gola, a Velija Bećirspahić još jedan, svoj, zanimljivo je, prvi gol u sezoni.

Poslije utakmice navijači Željezničara su utrčali u teren kako bi s igračima proslavili titulu.

Legendarni Ribar
Najviše zasluga za uspjeh te generacije pripada svakako treneru Milanu Ribaru koji je Željezničar i doveo do nivoa jednog od najvećih klubova u bivšoj državi.

Činjenica da je Komunistička partija BiH kumovala osnivanju SD Torpeda 1946. koji će naredne godine biti preimenovan u „Sarajevo“, jasno je ukazivala koji klub je imao veće simpatije tadašnji vladajućih garnitura.

Milan Ribar

Za Željezničar kao stariji sarajevski klub to je značilo da će narednih 15 godina provesti uglavnom u Drugoj saveznoj ligi.

Željezničar će u Prvu saveznu ligu konačno ući u sezoni 1962./63. te će već u prvoj sezoni zauzeti visoko treće mjesto. Šezdesete će biti prvo zlatno doba za sarajevski klub, a prekretnicu će svakako predstavljati preuzimanje trenerske klupe od Milana ribara, bivšeg igrača ovog kluba, 1967. godine.

Pod njegovim vodstvom „Plavi“ su počeli igrali „totalni nogomet“. Mnogi su ih zvali „tim dinamit“ i smatrali kako su i prije 1972. trebali osvojiti titulu. A bili su blizu. U sezoni 1969./70. Željezničar je bio četvrti, a u sezoni 1970./71. drugi, iza splitskog Hajduka.

Željezničar je postao jedan od najvažnijih brendova Sarajeva i svojevrsni simbol popularne kulture.

Zaslužena titula konačno je osvojena u sezoni 1971./72. Najbolji strijelac Željezničara u toj sezoni bio je Josip Bukal sa 14 golova, dok je Božo Janković postigao njih 13. Poseban kuriozitet je da je Josip Katalinski, iako je igrao centarhalfa, postigao čak 12 golova.

Hiljada građana dočekalo su igrače Željezničara pri povratku u Sarajevu, a u gradu je došlo do svojevrsnog delirijuma s blokiranim saobraćajnicama, navijačkim zastavama i pjesmama.

Od tada je prošlo više od pet decenija, mnoge titule su proslavljene, ali ta ima posebnu težinu – prva u plavoj riznici i jedina u bivšoj Jugoslaviji.