Danas je u 74. godini u Beogradu preminuo Dražen Dalipagić, legendarni jugoslovenski košarkaš, ne bi se vjerovatno pogriješilo i kada bi ga neko nazvao najboljim, koji je obilježio sedamdesete i osamdesete godine prošlog stoljeća.
Kao i svako dijete rođeno u Mostaru, a posebno ona djeca koja su živjela samo stotinjak metara od stadiona Pod Bijelim brijegom, Dalipagić je sanjao da postane nogometaš i zaigra za Velež.

Kao i svako mostarsko dijete koje sanja da zaigra za Velež, zaigrao je na turniru “Mostarskih mahala”.

Kao i svako talentovano dijete koje zaigra na turniru “Mostarskih mahala”, Velež ga uzme.

U Veležu je dobio i nadimak, doduše ne baš nadimak po kojem će ga cijeli svijet znati.

S obzirom da je u omladinskim kategorijama igrao na poziciji tadašnjeg centarhalfa,prozvali su ga “Prajo”, po Danetu Praji, igraču koji je igrao na toj poziciji u seniorskom timu. Tek kasnije će ga u Beogradu “prekrstiti” i Prajo će postati Praja, kakvog će ga i svijet košarke poznavati.

A da ga ne pamtimo kao nogometaša Praju već kao košarkaša Praju, najzaslužniji je njegov stariji brat Saša.

Saša je branio za juniorski tim Veleža, ali se neočekivano prebacio na košarku, te je u mostarskoj Lokomotivi vrlo brzo postao jedan od najboljih igrača. Upravo je Saša nagovorio Dražena da krene trenirati košarku.

Isprva je igru pod obručima trenirao samo zimi, a prijelomna godina u njegovoj sportskoj karijeri je bila 1969. kada je na radnoj akciji u Zagrebu ekipa njegove brigade pobijedila u košarci, a on bio najbolji igrač. Tada je sa 18 godina odlučio da se u potpunosti posveti košarci.

Brat Saša ga je doveo u Lokomotivu, a Dražen je redovno ubacivao 20 i više poena po utakmici, te nije ni čudo da su ga 1971. godine željeli dovesti Bosna, Jugoplastika i Partizan.

Dalipagić je odabrao Jugoplastiku, Splićani su ga čekali raširenih ruku, no tada je razgovor sa njim obavio Ranko Žeravica, legendarni trener Partizana, koji je došao u Mostar i obećao mu da će odmah dobiti šansu da igra.

Nakon nekog vremena Jugoplastika ga je prepustila Partizanu, ali je savez Dalipagića suspendovao na šest mjeseci zbog toga.

A šta je to Žeravica vidio u Dalipagiću, pa je čovjeku koji godinu dana trenira košarku obećava minutažu i veliku ulogu u ekipi? Dražen nije imao lucidnost Moke Slavnića, nije imao eleganciju Mirze Delibašića, nije imao iskustvo i smirenost Krešimira Ćosića…

Ali Dalipagić je imao nestvaran šut kakvog bi se danas postidio Steph Curry i fizičke karakteristike kakvih bi se danas postidio veći dio NBA igrača.

Šutirao je iz svih mogućih udaljenosti i to nepogrešivo, a samo rijetki se mogu sjetiti kada je promašio iz ugla terena.

Sa 33,7 poena po utakmici je najbolji strijelac u historiji Partizana, a da su u vrijeme kada je stigao u Beograd postojale trojke, taj prosjek bi bio još veći, moguće čak i blizu 50 poena.

Iz mjesta je imao odraz 90 centimetara, a iz zaleta nestvarnih 110, te je zahvaljujući tome zakucavao preko svih centara s kojima se susretao. Poznavatelji košarkaške historije svjedoče tome da je upravo Praja i “izmislio” popularni alley-oop.

Kićanović bi bio u ulozi asistenta, a Dalipagić bi silovito zakucavao i dovodio publiku do usijanja. Toliko su njih dvojica to dobro radili da je FIBA donijela zabranu alley-oopa, odnosno zabranili su dodavanja iznad visine obruča.

U reprezentaciji Jugoslavije je uvijek bio najbolji igrač. Na evropskim prvenstvima osvojio je tri zlatne medalje, na svjetskim četiri (srebro 1974., zlato 1978. te bronza 1982. i 1986.), što je međunarodni rekord, te tri olimpijske medalje (srebro 1976., zlato 1980. i bronza 1984). Igrajući za KK Partizan (1971–1980, 1981–1982), proglašen je najboljim košarkašem Evrope 1977., 1978. i 1980. godine, a upravo je zbog reprezentacije Jugoslavije i ljubavi prema bivšoj zajedničkoj državi odbio priliku koja se ne odbija – da postane prvi Evropljanin u NBA ligi u historiji.

Naime, poslije Olimpijskih igara u Montrealu 1976. godine kontaktirao ga je Red Auerbach, najveće trenersko ime u NBA ligi i poslao mu avionsku kartu za Boston.

“Jumping Yugo” (“Skačući Jugosloven”), stajao je natpis u novinama uz Prajinu sliku.

Auerbachova procjena Prajinog talenta nije dolazila u pitanje, a koliko je čuveni trener cijenio Dražena dovoljno govori podatak da je nakon sedam dana treninga doveo u dvoranu Johna Havliceka, tadašnju zvijezdu Bostona i čovjeka koji je redovno preuzimao odgovornost na sebe kada se lomio rezultat.

“Johne, ovo je tvoj nasljednik”, rekao je Auerbach tada 36-godišnjem Havliceku.

Sve je bilo spremno za ispisivanje historije, no posao je propao. 25-godišnji Dalipagić je bio svjestan da neće više moći igrati za Jugoslaviju ukoliko ode u Boston jer FIBA nije dozvoljavala NBA igračima igranje u međunarodnim takmičenjima.

Vratio se u Partizan i postao najbolji košarkaš Evrope 1977., 1978. i 1980. godine, otišao je jednu sezonu u Veneziju (1980/1981), potom ponovo jednu u Partizanu (1981/1982), a onda ga je u sezoni 1982/1983 Mirza Delibašić pozvao da dođe u Real.

Te sezone su bili ubojit tandem, a posebno je upamćena utakmica Kupa šampiona protiv Cibone u Zagrebu kada je Delibašić ubacio 26, a Dalipagić 33 poena. Iako je Real slavio, svi navijači u dvorani su ustali i na kraju utakmice zapljeskali njima dvojici.

Nakon te sezone vratio se u Italiju i igrao za Udine (1983.-1985.), Veneziju (1985.-1988.) i Veronu (1988/1989), a, iako je bio već u poznim igračkim godinama, u Italiji je pružao nevjerovatne partije.

Tri godine je bio najbolji strijelac italijanske lige sa prosjekom od preko 30 koševa po utakmici (30,8, 36,5 i 36,3), a čak 50 puta je na prvenstvenim utakmicama postizao preko 50 poena, uključujući i nestvarnih 70 protiv Virtusa 1987. godine.

Karijeru je na insistiranje još jednog velikog prijatelja Moke Slavnića završio u Crvenoj zvezdi (1990/1991).

Trenersku karijeru je proveo u Italiji (Gorizia 1992.-1996.), Makedoniji (MZT 1998/1999) i Srbiji (Astra Banka 2000/2001), a potom se skoro u potpunosti povukao iz javnosti.

Primljen je i u NBA i u FIBA Kuću slavnih, a ostat će upamćen kao jedan od najboljih, ako ne i najbolji košarkaš kojeg je Jugoslavija imala. Slobodno možemo napisati i – košarkaš kakav se više nikada neće roditi.