“Dva su načina da fudbalski treneri uđu u legendu. Najlakši je onaj poznat čak i ljudima koji ovu igru ne poznaju dovoljno dobro: velikim rezultatima. Bez obzira kakav čovjek, stručnjak, taktičar ili sportista bio, veliki rezultati i osvajanje velikih trofeja sasvim sigurno će vam otvoriti put među slavne. I to je put koji bira većina.

Međutim, postoji i put kojim se rijetki usude krenuti, onaj mnogo teži. U legendu ulaze, na pravi način i treneri koji stvaraju igrače, buduće trenere, velike ljude. Put je to kojim se ne usude ići svi samo oni koji na prvom mjestu zaista vole fudbal i sve što ga čini. Samo oni koji se ne boje inovacije, koji se ne boje riskirati rezultat, a sve za užitak u igri. Jedan od njih bio je i Sulejman Rebac, čuveni trener Veleža, koji je ovaj klub uspješno vodio od 1968. do 1976. godine i jedan od pet članova “stručne trenerske komisije”, koja je vodila reprezentaciju Jugoslavije na SP u Zapadnoj Njemačkoj 1974. godine.

Veliki boem
Sulejman Rebac rođen je u Mostaru, koji ga je tako lako zaboravio, 29. marta 1929. godine, a fudbal je naučio na ulicama, kao i većina dječaka u to vrijeme. Njegov fudbalski razvoj prekinuo je Drugi svjetski rat, a već sa 14 godina Sulejman se pridružio partizanima. U ratu je izgubio tri brata Husnija je poginuo na Sutjesci, Meho na Ivan sedlu, a 13. februara 1945. godine u Sarajevu je obješen Ahmet.

Nakon rata okrenuo se fudbalu, prvo u Veležu, a potom i u splitskom Hajduku. U Mostaru je uvijek bio omiljen, isti status stekao je vrlo brzo i u Splitu. „Bio je najveći zafrkant od svih. Volio je život, time sam ti sve rekao. Odlično je pjevao, ispočetka su to bile bosanske sevdalinke, ali je s vremenom naučio onda najpopularnije dalmatinske pisme, talijanske kancone. Jednom su u Turskoj on i Nikola Radović, koji je odlično svirao flautu, od deset sati navečer do šest manje kvarat u zoru zabavljali goste u baru.

Nikola je svirao, Sula pjevao. Dobili smo Partizana u Splitu, odigrali odličnu utakmicu, a Rebac je naručio da ga ispred Doma Hajduka dočeka kočija!

Na “prednjem sjedalu” kočijaš i harmonikaš, na “stražnjem sjedalu” Sulejman Rebac. I pravac Riva! Pa gori-doli po Rivi, konj kaska, harmonikaš svira, Rebac pjeva sevdalinke i dalmatinske pisme. A Splićani žguštajuž! Možeš li zamislit tu sliku. Je nam bilo žlipož…“, pričao je u Slobodnoj Dalmaciji legendarni hajdukovac i još jedan veliki boem Vladimir Šenauer.

Odigrao je Sula više od hiljadu utakmica u dresu Veleža, Hajduka iz Splita, s kojim je bio i prvak i Sarajeva, a onda završio karijeru. Bez nastupa za Jugoslaviju.

Pionir trenerskog posla
U to vrijeme apsolutni vladari jugoslovenskog fubdala bili su klubovi velike četvorke. Partizan, Crvena zvezda, Dinamo i Hajduk od kraja rata pa do 1966. godine sve su titule međusobno podijelili. Isto je važilo i kada je u pitanju tržište igrača. Sve što je valjalo, obzirom na činjenicu da se nije moglo ići u inostranstvo, karijeru je gradilo preko velikih fudbalskih centara. Do Sulinog dolaska na klupu 1968. godine Velež je bio stabilan prvoligaš sa četrnaest godina iskustva, ali sve što je uspio napraviti bilo je jedno treće mjesto.

Rebac je u takom stanju stvari bio svjestan da je samo jedan put do vrha jugoslovenskog fudbala kroz omladinsku školu. Kada je dobio priliku da vodi prvi tim svog kluba, bilo je to veliko iznenađenje, prije svega zbog činjenice da su treneri do tada većinom dolazili sa strane. Rebac je bio tek drugi Mostarac na kormilu Veleža u Prvoj ligi. Ekipa je bila sastavljena mahom od starijih igrača predvođenih legendarnim Muhamedom Mujićem i za cilj je imala samo opstanak u društvu najboljih.

Dok Sula nije napravio radikalan potez i počeo regrutovati vlastite juniore i talente koje je pronalazio na mostarskom asfaltu. Prve dvije sezone bile su prosječne, a onda je stigla 1969/70. u koju je Velež ušao kao jedan od autsajdera. Međutim, Mostarci su igrali najljepši fudbal u Jugoslaviji Rebac je ekipi pridružio nove mladiće, poput Aleksandra Ristića, Bore Primorca, Marka Čolića, Džemala Hadžiabdića, ali u prethodne dvije godine sagradio je kostur ekipe na Dušku Bajeviću, Enveru Mariću i Franji Vladiću.

Bajević, danas ambasador pri Komitetu za normalizaciju i najtrofejniji bh. trener, postao je prvi strijelac lige sa 20 golova (zajedno sa Slobodanom Santračem), Marić se izborio za mjesto u reprezentaciji Svijeta, a Kulje Vladić postao je najbolji veznjak zemlje. „Rebac je bio pionir modernog fudbala u tadašnjoj Jugoslaviji. U to vrijeme igralo se staromodno, oprezno i sa ciljem da se primi što manje golova, pogotovo kada bi mali klubovi igrali protiv žvelike četvorkež. Rebac nije priznavao to.

Nametnuo je svojoj ekipi autoritet s loptom i bez nje. U Jugoslaviju je uveo pritisak na protivnika bez lopte i brzu tranziciju nakon preuzimanja. Nametao je brzu igru za gol više i to je njegovoj ekipi donosilo prije svega simpatije širom zemlje. Tada su stadioni bili puni, a ljudi su išli da uživaju u Veležovoj igri. Sjećam se da bi ljudi iz Splita išli gledati Veleža, iako smo mi tada bili bolji na tabeli. Jednostavno, igrali su lijepo za oko.

Sjećam se, bili smo prvaci, a na startu naredne sezone utrpali su nam peticu. To je bio Velež Sulejmana Repca“, riječi su ovo pokojnog Tomislava Ivića, jednog od najvećih taktičara modernog balkanskog fudbala, čovjeka koji je osvojio tri prvenstva Jugoslavije, bio prvak Holandije, Belgije, Grčke, Portugala, Francuske, osvajač kupa Španije,…

Moćni protiv velikih
Do sredine 70-ih, Rebac je jednom Velež vodio do trećeg mjesta, a onda 1973. i 1974. dosegao vrhunac. Ekipi je pridružio i Vahida Halilhodžića, kasnije najboljeg mladog igrača Evrope, priliku polako davao i Blažu Sliškoviću. Velež sa BMV triom, kojem je Halilhodžić davao poseban ton u napadu, izgledao je fantastično. „Ja sam u ekipu ušao kao smjena generacije za vlastitog starijeg brata Salema.

Već prije mene Rebac je napravio neke revolucionarne poteze u taktici, kojima smo sve svi divili. Nije nas gušio, nije pred igrače stavljao previše zabrana kada imamo loptu. Samo je tražio disciplinu. Rebac je bio inovator. Prvi je u Jugoslaviji počeo igrati u sistemu 4-2-4, još krajem šezdesetih. U to vrijeme bilo je to nepoznato za ove prostore, a on je taj sistem razvijao u skladu s mogućnostima ekipe. Kada sam ja stigao, igrali smo pravi totalni fudbal, s kojim su Ajax i Holandija pokorili Evropu.

Imali smo najbolju transformaciju iz odbrane u napad, gazili smo protivnike. Iz 4-2-4 u napadu brzo smo se prebacivali u 4-3-3 u odbrani i obrnuto i to je bilo daleko najjače oružje koje smo imali“, kazao je Vahid Halilhodžić. Jednostavno, tadašnji Velež bio je najbolja ekipa koja je hodala jugoslovenskim terenima. Ikada. No, imali su i svoj problem, zbog kojeg nikada nisu postali prvaci. Motiv. Rođeni su znali bez problema izaći na kraj sa Zvezdom, Partizanom, Dinamom, Hajdukom, ali su najvažnije bodove gubili protiv Radničkog iz Niša, Olimpije ili tuzlanske Slobode, timova s dna.

Da je zaista Rebac bio trenerski fantazist, potvrdila je i sezona u Evropi 1974. Zaigrali su tada Crveni u četvrtfinalu Kupa UEFA. U prvom kolu eliminisali su moskovski Spartak, potom bečki Rapid, da bi ih sudar u trećem kolu protiv Derby Countyja promovirao u evropsku senzaciju. Super moćni Derby, kojeg je tek napustio legendarni Brian Clough, trebao je imati lagan zadatak nakon 3:1 na kišovitom Baseball Groundu u prvoj utakmici. No, u revanšu na Bijelom Brijegu bilo je 4-1 i Rođeni su izborili četvrtfinale, u kojem se ispriječio kasniji finalist Twente Entschede (1:0, 0:2).

Kako je tada izgledao Velež, najbolje je opisao službeni program utakmice sa Derbyjem. Naime, Englezi su tada svojim navijačima Velež opisali kao “klub raje”. „Niko više i ne pamti kada je zadnji put ovaj klub kupovao igrače na tržištu. Čitava uprava, menadžer Sulejman Rebac i kompletna ekipa, sa izuzetkom dva mlada igrača koji su došli iz juniora drugih klubova, svi oni su rođeni u Mostau ili okolici!”

Sezone 1973. i 1974. Velež je u domaćem prvenstvu ostao na korak od trona i sezonu završio kao viceprvak. Prvo je bolja bila Crvena zvezda, koja je imala šest bodova više, da bi godinu kasnije prvak bio Hajduk i to na gol razliku. U to vrijeme važilo je pravilo o dva osvojena boda za pobjedu, a da se računalo po današnjim standardima, Velež bi sezonu završio s bodom više od Hajduka. „Nikada neću prežaliti što s tom ekipom nisam bio prvak Jugoslavije. Bila je to sjajna generacija, usudim se reći najbolja u to vrijeme i prava je šteta da nismo uspjeli. Imali smo sjajne igrače, sjajnu atmosferu, ali jednostavno nismo imali sreće. Takav je fudbal“, govorio je Sulejman Rebac.

Boem, stvaratelj, prijatelj
Sula Rebac „odgovoran“ je za karijere Bajevića, Primorca, Hadžiabdića… Sulejman Rebac, i danas najuspješniji trener Veleža u njegovoj istoriji, pored Rođenih vodio je kratko sarajevski Željezničar te jugoslovensku reprezentaciju. Međutim, uskoro je odlučio ostaviti se trenerskog posla, očito svjestan da nikada više neće imati generaciju kakvu je imao ž70-ih. Završio je karijeru, a da pored njegovog imena nije stajao niti jedan osvojen trofej. No, vrijeme je pokazalo da je Sulejman Rebac ustvari najuspješniji trener u istoriji bosanskohercegovačkog fudbala.

Naime, on je stvorio najveću generaciju bh. trenera u istoriji ove zemlje, stvorio je majstore zanata koji su osvojili desetine trofeja. „On je svima nama bio učitelj, mentor i na kraju krajeva uzor. Bio je čovjek od kojeg smo od djetinjstva učili, prije svega kako biti ljudi, kako biti igrači, prijatelji, kako biti pedagozi i na kraju kako biti treneri. Bio je veliki trener, ali još veći čovjek“, kazao je Duško Bajević koji je u svojoj karijeri kao trener osvojio ukupno šesnaest trofeja (jedan i s Veležom 1986.).

Iz Repčeve škole izašao je i Aleksandar Ristić, koji je uz Schalke i Fortunu iz Dusseldorfa jedno vrijeme vodio i HSV, a kao pomoćnik u tom klubu osvojio je titulu prvaka Evrope. Boro Primorac samostalno je radio u Cannesu i Valenciennesu, a već godinama je pomoćnik Arsenea Wengera u Arsenalu, gdje se okitio s tri titule prvaka Engleske i četiri FA kupa. Enver Marić vodio je Veležovu generaciju iz ž80-ih, a u ž90-im bio jedan od najboljih trenera specijalista na svijetu.

Vahid Halilhodžić s Lilleom je napravio čudo, kasnije izborio plasman na SP sa Obalom Slonovače. Džemal Hadžiabdić radio je u velškom Swanseaju, a pionir je trenerskog posla u Kataru, gdje ima status legende…

Sulejman Rebac nikada nije osvojio pehar, ali je zato stvorio desetine vrhunskih igrača i isto toliko vrhunskih trenera. Zato i jeste najveći kojeg je ova zemlja ikad imala. Maestro”.