Izgradnja makadamskog druma dolinom Neretve šezdesetih godina 19. stoljeća predstavljala je jedan od najvažnijih infrastrukturnih poduhvata u kasnom osmanskom periodu, čime su trajno povezani privredni i kulturni centri Bosne i Hercegovine.

​Nijedan cestovni pravac građen u vrijeme osmanske vladavine nije imao toliki strateški i ekonomski značaj kao makadamski drum koji je spojio Sarajevo i Mostar preko Konjica i Jablanice. Njegovom izgradnjom izbjegnuti su dotadašnji teški i naporni planinski prijevozi – poput starog konjskog puta preko Porima i Boraka – čime su položeni temelji savremenom saobraćajnom povezivanju Hercegovine sa Sarajevom

​Inicijativa i vizija Fevzi-paše

​Inicijativa za gradnju moderne kolske ceste potekla je od Austrougarske monarhije, čiji su generalštabni oficiri ukazali na potrebu da se dotadašnji konjski put pretvori u prohodan kolski pravac. Centralna vlast u Carigradu (Porta) prepoznala je značaj ovog projekta, te je sultan Abdul Aziz (1861–1876) izdao ferman kojim se nalaže početak radova.

​Ipak, realizacija nije prošla bez otpora. Tadašnji bosanski valija Topal Šerif Osman-paša usprotivio se novoj trasi nastojeći zaštititi interese handžija duž starog puta. Preokret je donio Fevzi-paša, koji je kao školovani građevinski inžeinjer detaljno snimio teren, izradio projekt i na visokom dvoru uspio izboriti odobrenje za trasu koja prati prirodni tok rijeke Neretve.

​Hronologija gradnje: Od dionice do dionice

​Čitava trasa bila je podijeljena na dvije glavne sekcije – sjevernu (Sarajevo – Konjic) i južnu (Konjic – Mostar). Radovi su započeli istovremeno na više frontova:

​1865. godina: Završeni su prvi ključni segmenti – kolski put od Mostara do Bijelog Polja, te dionica od Sarajeva do Blažuja. Iste godine privedene su kraju i šire dionice od Mostara do Jablanice te od Sarajeva do Konjica.

​Izazov kod Jablanic: Gradnja je nakratko zapela na dionici Jablanica – Konjic zbog izuzetno teških terenskih prepreka: savladavanja prijevoja Lendava i premošćivanja Neretve. Prva željezna konstrukcija mosta, naručena iz Engleske, pokazala se prekratkom, pa je naknadno naručena nova iz Belgije.

​1867–1868. godina: Relacija Sarajevo – Konjic puštena je u promet za zaprežna kola 1867. godine. Spajanjem dionice od Jablanice do Konjica 1868. godine, čitava dužina puta praktično je stavljena u funkciju.

​Iako su glavni radovi izvedeni u rekordnom roku od samo tri godine (1865–1868), kompletna infrastruktura – uključujući željezne mostove u Jablanici i na Aleksinom Hanu – usavršaivala se sve do izbijanja Hercegovačkog ustanka 1875. godine.

​Težak rad kulučara i inženjerski poduhvati

​Gradnja druma oslanjala se na sistem besplatnog radnog obaveza (kulučenje). Svakoj kazi (srezu) bila je dodijeljena određena dionica. Na gradilištima se u vrhuncu radova nalazilo i do 7.000 ljudi koji su morali odraditi po četiri radna dana, često pješačeći i po dva dana do samog gradilišta, spavajući pod vedrim nebom i sami sebi osiguravajući hranu.

​Projektom je bila predviđena širina puta između 6 i 9 metara, iako je na većem dijelu trase teren uslovljavao nešto užu kolovoznu traku. Ovaj poduhvat bio je pionirski i po primjeni novih tehnologija:

​Prva upotreba željeznih mostova na ovim prostorima.

​Korištenje domaćeg cementa proizvedenog od kamena iz Prusca, koji se pokazao kvalitetnijim od uvoznog austrougarskog cementa.

​Finansijske procjene utrošenih sredstava varirale su od milion pijastera prema zvaničnim navodima Vilajetske vlade, pa sve do 18 miliona pijastera po drugim procjenama.

​Priznanja i historijski značaj

​Iako je bilo kritika na račun težine terena i održavanja – poput onih koje je iznosio francuski konzul Eduard de Sem Mari – u službenim izvještajima i štampi tog vremena gradnja druma upoređivana je s najvećim svjetskim projektima epohe, poput iskopa Sueskog kanala.

​Izgradnjom ove makadamske arterije, Konjic, Mostar i Sarajevo dobili su trajnu saobraćajnu vezu koja je u narednim decenijama ubrzala protok roba, ljudi i ideja, predstavljajući okosnicu privrednog razvoja cijele regije.

(Prema knjizi “Konjic i njegova okolina u vrijeme osmanske vladavine” – Dr. Jusufa Mulića)