,,Oni što dolaze za nama, imaće strerilizirane osjećaje bez klica…” pjevalo je Atomsko sklonište krajem sedamdesetih godina. Decenijama smo neumorno radili na toj ,,sterilizaciji osjećanja” da bismo devedesetih ,,dali šansu da se ludilo ozvaniči”, a u 21. vijeku i dotakli ,,dno dna”. Dana 19. februara 2021. godine i definitvno je jedna zemlja sterilizovana od emocija, razuma, svijesti i savjesti. Toga dana u Novom Sadu, ,,stade sve, samo život prođe”.

Nije sa Balaševićem sve nestalo, ali nestala je umjetnost u muzici i duša u pjesmama. Dolaziće ,,neki novi klinci” koji će davati velike ljubavi za malo novca (a ljubav je uvijek velika, ma kolika da je, u poređenju sa novcem koji je uvijek mali, ma koliki da je) jer neće znati ,,priču o Vasi Ladačkom” i da ,,voleš jednom u životu” i imaće sve, a neće imati ništa. Živjećemo u godinama u kojima će se ,,provincijalka” tumačiti pežorativno i sa podsmijehom, ne znajući da i ,,sazvežđe” za nekoga može da bude provincija. I ništa im neće značiti ni Olivera, ni Katrin, ni Anita, ni Anđela ni Eleonora. Neće oni znati siptome ,,prve ljubavi” ni njene posljedice ni to da ona ,,tiho, nezvana sama, za sva vremena skrila se tu negde duboko u nama”. Biće im smiješni i čudni izblijedeli grafiti na zgradama ili stihovi na internetu ,,sve prave ljubavi su tužne” i u nametnutoj sveopštoj galami, gužvi i brzini neće shvatiti da ,,postoji reč koja vredi tek kada se oćuti”. Te mlade, tehnološki obrazovane i komunikativne generacije smisliće nešto kreativnije i originalnije od ,,pa dobro, gde si ti” prilikom slučajnog ljubavnog susreta. Kada mladi ,,derani” u ,,subotnjim gužvama” ,,ukrste politru i noć”, pravdaće svoje nestašluke i opijanja nečijim riječima pročitanim na internetu ,,neko pijan lakše život odrobija”, a lažne moralne vertikale će ponavljati kao mantru ,,džabe vam novci, moji sinovci” prkoseći nekima gorim od sebe. Zaista smo svjedoci da u savremenom društvu ,,sve velike reči sućušne su postale” i da ,,korov nikne di god stigne” .

Vjerujem da će uvijek biti neko i ,,bar nešto što svetluca na dnu dna”, bar u manjini ,,klinci čisti i zbunjeni”, neki ljudi sa ,,mesecom u očima”, ,,slobodni strelci, hlebotvorci, balanseri, večiti krivci, treća smena, častan soj” koji neće biti tu ,,samo zbog ravnože među zvezdama” i koji „nikada neće biti kao Bane”. Baš oni ,,preostali” će okretati ,,ringišpil”, slaviti ,,Badnje veče” i ,,Bogojavljensku noć”, slušati ,,sevdalinku” na ,,stanici u Puli” i učiti ,,neku drugu decu” da ,,neko to od gore vidi sve” i da na koncu svega jedino nam (pre),,ostaje da se volimo”.

Piše: Milica Simić