Aerodrom Paro u Butanu nosi titulu jednog od najopasnijih na svijetu, a koliko je izazovan, govori i činjenica da samo 24 pilota imaju dozvolu za slijetanje na njega, piše LadBible.

Ne samo da postoji više od 100 opasnosti koje piloti moraju uzeti u obzir, već se, zbog njegovog okruženja prilikom slijetanja ne može upotrijebiti tehnologija koju piloti obično koriste.

Izazov za pilote
Obično kada se pilot približava aerodromu postoje dva uređaja koji pilotima komuniciraju vodoravni položaj aviona u odnosu na pistu te šalju podatak koliko se avion nalazi iznad piste.

Ovi alati omogućuju pilotima da slete na aerodrome noću, tokom turbulencija ili pri slaboj vidljivosti. Međutim, prilikom slijetanja na aerodrom Paro jedino na što se pilot može osloniti (osim instrumenata u avionu) su njegove oči.

Piloti moraju avionom upravljati u cik-cak potezima oko planina te se zatim osloniti samo na vid koristeći unaprijed određene orijentire na tlu. Osim toga, pista je takođe vrlo kratka, što dodatno otežava slijetanje.

Zbog svega toga, avion mora letjeti određenom brzinom i visinom na svakoj od tačaka prilaza kako bi osigurao sigurno slijetanje.

Ali ni tu nije kraj. Posljednji zaokret na prilazu se radi samo 30 sekundi prije nego što gume udare u pistu. Bez pritiska, zar ne?

Savršeni uslovi
Snimak slijetanja pokazuje zaokrete koje avion mora napraviti dok se približava pisti.

Slijetanje je toliko teško da ga čak i piloti koji su prošli zahtjevan proces obuke mogu pokušati izvesti samo u savršenim uslovima. Nema slijetanja noću, pri slaboj vidljivosti, a niti prilikom turbulencija.

Da bi piloti smjeli sletjeti na Paro, moraju proći stroga testiranja koja uključuju simulacije, kao i uspješno izvođenje višestrukih polijetanja i slijetanja iz aerodroma.