Svake godine 25. novembra u Bosni i Hercegovini gledamo isti film. Jedni čestitaju Dan državnosti, drugi demonstrativno šute, treći objašnjavaju da je BiH “AVNOJ-evska tvorevina” koja navodno nije postojala prije 1943. godine.
Četvrti iz susjedstva crtaju mape na kojima je Bosna tek prazni prostor između “srpskog” i “hrvatskog” povijesnog teritorija.

Ako već ponavljamo isti dijalog iz godine u godinu, možda je pošteno da ovu godinu iskoristimo za jednu jednostavnu stvar: da otvorimo arhive, pogledamo u kalendar i priznamo ono što se mnogima neće svidjeti.

Bosna nije nikakav projekat 20. stoljeća. Ona je jedan od najstarijih evropskih političkih i geografskih kontinuiteta – i zato je toliko uporno osporavana.

ZAVNOBiH: obnova, a ne početak Bosne

Šta se zapravo desilo 25. novembra 1943. u Mrkonjić Gradu?

Na prvoj sjednici Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH) okupili su se predstavnici svih krajeva BiH i donijeli historijsku odluku: Bosna i Hercegovina se obnavlja kao država u svojim historijskim granicama i kao domovina ravnopravnih naroda koji u njoj žive.

Ono što često nervira nacionaliste svih boja je rečenica koja je tada politički izgovorena, a danas zvuči gotovo revolucionarno:

Bosna i Hercegovina nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska – nego i srpska i hrvatska i muslimanska.

ZAVNOBiH, dakle, nije izmislio Bosnu. On je samo uradio ono što carstva prije njega nisu smjela ili nisu htjela: na papiru i u odluci priznati ono što je historija stoljećima znala – da Bosna ima svoje ime, svoje granice i svoju političku volju.

Hiljadu godina imena Bosna

Ime Bosna se u pisanim izvorima pojavljuje još u 10. stoljeću, u djelu bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta “De Administrando Imperio”, gdje se pominje oblast “Horion Bosona”.

Od 12. stoljeća znamo za banovinu Bosnu, sa svojim banovima, porezima, granicama i vanjskom politikom. U 14. stoljeću, 1377. godine, Bosna postaje kraljevina, sa Tvrtkom I na čelu, svojom krunidbom i međunarodnim priznanjem tog statusa.

Drugim riječima, dok je dobar dio današnje Evrope još uvijek bio u fazi nestabilnih feudalnih posjeda i dinastičkih eksperimenata, Bosna je već bila prepoznata politička činjenica.

Tu dolazimo do prvog “nezgodnog” detalja: Dok neke od država koje danas sa visine objašnjavaju da Bosna “nije prava država” stižu do svog modernog međunarodnog priznanja tek u 19. stoljeću, ime Bosna se već stoljećima provlači kroz bizantske, ugarske, papinske i osmanske dokumente.

To ne znači da je bosanska državnost bila linearna ili „neprekinuta“ u savremenom smislu, ali znači nešto što je za nacionaliste još gore:

Bosna je uporno vraćala sebe na kartu, svaki put kada bi je neko pokušao izbrisati.

Bosna između carstava: ime koje ostaje kad imperije odu

Kada Osmanlije dolaze na ove prostore, oni ne brišu ime Bosne. Naprotiv, formiraju Bosanski sandžak, a potom Bosanski ejalet – političku jedinicu koja je prepoznatljiv okvir na mapi Carstva.

Kada Austro-Ugarska okupira zemlju 1878. godine, ponovno se uspostavlja administrativna jedinica “Bosna i Hercegovina” – posebna, izdvojena od svojih susjeda, sa jasnim granicama i statusom.

Imperije dolaze i odlaze, mijenjaju se carevi, zastave i himne. Ono što ostaje, tvrdoglavo i pomalo drsko, jeste ime Bosna.

Zato je možda najveća ironija da se u 21. stoljeću ime države koje je preživjelo sultane i careve osporava iz kafana, sa televizijskih studija i sa Twitter naloga.

20. stoljeće: tri pečata iste priče – 1943, 1945. i 1992.

Ako bismo bili potpuno precizni, prvi pečati bosanske državnosti stoje mnogo ranije. U bizantskom zapisu o “maloj zemlji Bosni”, u banovini koja prerasta u kraljevinu, u stoljećima u kojima se ime “Bosna” udomaćilo u evropskim kancelarijama i kancelarijskim rutama.

Ali 20. stoljeće donosi tri moderna pečata iste priče.

Prvi pečat je ZAVNOBiH 1943. godine: Odluka da Bosna i Hercegovina bude republika ravnopravnih naroda u historijskim granicama.

Drugi pečat je AVNOJ i ustavno priznanje Bosne i Hercegovine kao jedne od federalnih jedinica nove Jugoslavije.

Treći pečat je referendum 29. februara i 1. marta 1992. godine, kada se građani BiH izjašnjavaju za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana i naroda. Na osnovu tog izjašnjavanja, BiH biva međunarodno priznata i 22. maja 1992. postaje punopravna članica UN.

Tri različita politička sistema, tri različita historijska trenutka i ista ideja, a to je da Bosna i Hercegovina postoji kao posebna politička cjelina, da je domovina više naroda i da joj taj status ne poklanja niko sa strane, nego joj ga potvrđuju oni koji u njoj žive.

Zašto 25. novembar nervira nacionaliste?

Odgovor je jednostavan, jer ruši tri omiljena mita balkanskog nacionalizma.

Prvi mit: Da je Bosna “srpska zemlja” koja je nepravedno istrgnuta iz “prirodnog okvira”.

Drugi mit: Da je Bosna “stoljetna hrvatska zemlja” koja treba da se “vrati matici”.

Treći mit: Da je BiH administrativni izum komunista, bez ukorijenjene historijske državnosti.

Međutim, 25. novembar im kvari računicu jer podsjeća na sljedeće: da se Bosna kao politička i geografska cjelina spominje stoljećima prije nego što su nastale moderne srpska i hrvatska država; da su se za Bosnu otimala carstva upravo zato što je bila posebna; da su u njoj vijekovima živjeli ljudi različitih vjera i identiteta – i da nijedan od tih identiteta nije imao ekskluzivno pravo da kaže “ovo je samo naše”.

Nacionalisti vole jednostavne mape: povuku jednu liniju – ovo je “naše”, preko linije je “njihovo”.

Bosna je “uvredljivo” komplikovana. Ona stoji tačno na mjestu gdje se njihove mape sudaraju – i zato smatraju da je treba ili raskomadati, ili proglasiti “vještačkom”.

Zato nije čudo da svaki 25. novembar izaziva nervozu. Jer je to dan kada se podsjeća da postoji nešto starije od njihovih slogana, koji glasi otprilike: kontinuitet jedne zemlje koja nikako da nestane.

Bosna kao jedan od najstarijih evropskih kontinuiteta

Ne radi se o tome da je Bosna “najstarija država u Evropi”, jer takve rečenice su za propagandne plakate.

Radi se o nečemu puno zanimljivijem. Bosna i Hercegovina spada u rijetke evropske prostore čije ime i okvir možemo pratiti od srednjeg vijeka do danas, kroz različite oblike vlasti, ali sa iznenađujuće stabilnim osjećajem da “ovo jeste jedna cjelina”.

Francuska, Engleska, Španija – sve one imaju svoje duge kontinuitete. Ali na Balkanu, na raskrsnici carstava i ratova, Bosna je gotovo anomalija. To je mjesto gdje je ideja zajedničkog života bila pravilo, ne iznimka, i gdje je ime zemlje preživjelo sve pokušaje da se podijeli po šavovima.

Zato 25. novembar nije samo “još jedan praznik”. To je dan kada se obilježava činjenica da je Bosna i Hercegovina preživjela vlastite skeptike.

Oda normalnoj Bosni

Možda je najveći problem što se o Bosni piše ili kao o žrtvi, ili kao o problemu.

U stvarnosti, Bosna izgleda mnogo ljepše i normalnije. To su društva u kojima za istim stolom sjede ljudi različitih imena i prezimena; komšiluci u kojima se ide i na dženaze i na sahrane, gdje je normalno da se jedni drugima odlazi na bajrame, Božiće i slave; gradovi u kojima je sasvim uobičajeno da se na istom poslu, u istoj kancelariji, na istoj klupi u parku nađu ljudi koji na popisu pripadaju “različitim narodima“.

To ne znači da zaboravljamo entitetske linije, etnički očišćene gradove i škole razdvojene po naciji. Naprotiv, upravo zbog tih rana vrijedi podsjetiti da je zajednički život na ovim prostorima stariji od svake podjele.

Ta svakodnevica u kojoj se dijeli i radost i žalost, i kafa i tuga zapravo je najveći dokaz da su političke podjele u ovoj zemlji pliće od života. U odnosu na tu tihu, upornu stvarnost komšiluka, svaka podjela izgleda kao nasilno nametnuta i, koliko god štete proizvela, na duge staze osuđena je na propast.

Bosna o kojoj govorimo je Bosna u kojoj je sasvim normalno da jedan dio stanovništva slavi Dan državnosti, a drugi glumi da ga se to ne tiče, ali država i dalje postoji. Bosna u kojoj je potpuno uobičajeno da se tri historije prepiru oko iste planine i iste rijeke, ali taj kraj i dalje nosi jedno ime. Bosna u kojoj su kafići puni i kada političari prijete raspadom, jer su ljudi već vidjeli kako to izgleda i odlučili da im je dosta.

Na kraju, možda je to ono što najviše boli sve koji bi rado vidjeli Bosnu kao prolaznu fazu.

To što Bosna očito ima više strpljenja nego njeni protivnici. Mijenjali su se carevi, imperije, kraljevine, banovine, republike, protektorati i međunarodni visoki predstavnici.

Ostalo je ime, zemlja i navika ljudi da žive zajedno, čak i kada im političari objašnjavaju da je to nemoguće.

Zbog toga 25. novembra ne slavimo savršenu, nego upornu državu. Ne slavimo mit, nego činjenicu da jedna mala zemlja na ivici Evrope već hiljadu godina odbija da prestane postojati. A to, htjeli to priznati ili ne, Bosnu čini ne samo starom, nego i iznenađujuće modernom.