Nevjerovatna vijest koja je prostrujala regionalnim medijima, o tome kako je netko jednostavno preko noći odnio skulpturu Bruce Leeja iz glavnog gradskog parka u Mostaru, koji se k tome nalazi pod video-nadzorom i u samom je središtu grada, kako god da se na kraju rasplete taj slučaj, simbolična je na više razina.

A za analizu navedene simbolike treba krenuti od imena parka, koji se do ratnih devedesetih zvao Parkom izviđača, da bi u procesu nasilne kroatizacije grada i pokušaja da se na svaki mogući način Mostar postavi kao kopija Tuđmanovog Zagreba devedesetih, ponio ime Zrinjevac, na isti način na koji je obližnji i središnji gradski trg, postao Trg hrvatskih velikana, izgubivši prethodno ime ‘14. februara’.

I u tom parku se 2005. godine, na inicijativu dvojice tada mladih ljudi iz nevladine urbane i antinacionalističke organizacije, Nine Raspudića i Veselina Gatala postavlja skulptura posvećena Bruce Leeju, zagrebačkog umjetnika Ivana Fiolića. Čin postavljanja skulpture je i shvaćen od najšire javnosti, ali i prezentiran od strane idejnih tvoraca kao ideja da Mostar ostavi traumatičnu ratnu prošlost iza sebe, da se ne bavi simbolima koji dijele grad, nego onima koji ga ujedinjuju i da uspostavi neki novi urbani identitet temeljen na junaku iz dječačkog djetinjstva, koji kao pravednik dolazi riješiti sve probleme i iskupiti svijet.

Koliko god da to objašnjenje tada izgledalo naivno, jednako kao što je sama ideja izgledala začuđujuća, stoji to da je došla na kraju jednog optimističnog postratnog doba kad se doista još uvijek činilo da je moguće rat i njegovo nasljeđe ostaviti iza sebe i krenuti u neki novi bajkoviti svijet i bolju budućnost.

To vjerovanje se na koncu ispostavilo kao naivno. I to ne zbog same skulpture koja je na koncu, uz sve sitne devastacije i obnove, uklanjanja i povratke, zaživjela s gradom i samim parkom, nego zbog toga što se pokazalo da je uspostavljeno na suštinski krivim temeljima. A ti temelji su se oslanjali na vjerovanje da se trauma mogla prevazići njenim guranjem pod tepih, a prošlost poništiti tako što o njoj nećemo razgovarati, a ponajmanje se s njom suočiti. Logično je da se mladim i urbanim ljudima to možda i činilo smisleno u tom času, jednako kao i ostalim građanima koji su bili željni mirnog života u normalnom gradu, međutim u tu ideju je od starta bio ugrađen bug samozavaravanja, jer se svatko pravio da već nismo imali iskustvo socijalističkog razdoblja u kojem je patentirana šutnja o traumatičnoj prošlosti i simbolima koji dijele, pa je na kraju ta šutnja eksplodirala kao bumerang u ratnoj destrukciji i zločinima devedesetih, a čije posljedice živimo još uvijek.

Drugim riječima, to što je skulptura nastavila egzistirati u parku i živjeti s gradom, ne znači da su bili živo i njeno značenje i ideja s kojom je postavljena. Uostalom dvojica idejnih pokretača čitave priče odavno su je napustila, i to na način da je Veselin Gatalo završio na proteklim lokalnim izborima u Mostaru na listi Dodikovog SNSD-a, a Nino Raspudić kao glavna desničarska intelektualna zvijezda Hrvatske i kao zastupnik klerikalno-nacionalističkog Mosta u Saboru.

Na kraju krajeva, u neposrednoj blizini parka, upravo u ovom trenutku imamo ozbiljan simbolički rat vezan uz dovršetak zgrade Hrvatskog narodnog kazališta i uporno nastojanje Islamske zajednice da se po svaku cijenu pored te zgrade, podigne interkulturalni centar pod vodstvom te zajednice, što neodoljivo podsjeća na slučaj jednako obližnjeg spomen obilježja vojnicima HVO-a koje je podignuto ispred Gradske vijećnice, da bi pored njega bilo podignuto i odmah minirano spomen-obilježje Armije BiH, koje od tada do danas tako polurazbijeno stoji ispred vijećnice, pored netaknutog obilježja HVO-a.

Stvari su stoga, bez obzira što realni život u gradu i međunacionalni odnosi izgledaju puno boljima nego što bi prosječan konzument regionalnih medija mogao zaključiti, ipak davno napustile ideju o drugačijem postratnom Mostaru. U njega su prestali vjerovati i autori ideje spomenika Bruce Leeju, ali i sami građani Mostara, koji su danas u političkom smislu nikad udaljeniji jedni od drugih od okončanja rata. A jedan od ključnih razloga za tu udaljenost je uporna šutnja o devedesetima ili čak njihova glorifikacija, što smo nedavno mogli vidjeti na promociji knjige Valentina Ćorića, čovjeka osuđenog za ratne zločine u Haagu.

Pojednostavljeno govoreći, nestanak skulpture samo je simbolični kraj ideje da je moguće kako će super-heroj iz djetinjstva doći i rješiti stvari. Da je tako lako, znao bi to svatko.