Iza čuvene Šantićeve pjesme krije se dirljiva priča o netaknutoj ljubavi

Naime, blizu kuće imama Sefića živjeli su Šantićeva sestra i zet. Aleksa je neobično volio svoju sestru kojoj se ispovijedao i često je posjećivao njen dom. Tako je jednog dana u komšiluku sreo imamovu kćer. Emina Sefić tek se “zacurila”, a priče o njoj kružile su po cijeloj čaršiji. Mladići su govorili da Sefićeva kćer nije žensko, već “dženetska hurija” – ljepotica iz raja.

,,Po sokacima i mahalama krenu priča o hafizovoj šćeri, ljepotici. Kako joj bujna kosa spletena u teške zlatnosmeđe pletenice igra po leđima; kako su joj oči od žežene kadife, usne – zrele trešnje, alice; dva reda zuba – dvi niske bisera; kako joj je Alah podario lice zarudjele breskve; kako joj pod bijelom košuljom zakopčanom sedef – pucetom do pod vrat i pod svilenim, cvjetnim dimijama igra jedro, zdravo tijelo, tanko u struku, mamno u hodu”, pričalo se tad o Emini.

Brat se naljutio na Aleksu, ali ga je Emina dovijeka pamtila
Tako je te čarobne noći 1903. godine nastala jedna od najljepših pjesama srpske ljubavne poezije. Brat Pero naljutio se na Aleksu zbog “Emine”. Glava kuće Šantića smatrao je da je njegov mlađi brat žestoko zabrljao time što je “po novinama telalio” o kćerki imama Sefića. Plašio se da će ovaj potez mladog pjesnika otjerati mušterije iz radnje i da će Šantići morati maltene da bježe iz Mostara. Međutim, imam Salih Sefić ostao je mušterija u “magazi” Šantića, a Mostar nije zamjerio na pjesmi ispjevanoj, a “anđelu na zemlji”. Šta više, sve glasnije se pjevalo sokacima ovog hercegovačkog grada.

Mlada Emina doveka je ostala Šantićeva čežnja
Udala se sa 16 godina za jednako lijepog Avdagu Koludara i rodila mu je četrnaestoro djece. Kako je i sama pričala svojoj djeci, sa Aleksom Šantićem nikada ni riječ nije razmijenila, ali sjećala ga se do kraja života. Njega i njegovih uglancanih cipela i pantalona tako opeglanih da se o njih čovjek mogao posijeći. Sjećala se žalovitog glasa kojim je pjevao u avliji, kao i da mu muslimani Mostara nikad neće zaboraviti činjenicu da je poštujući njihova vjerska pravila zazidao prozore svoje nove kuće jer su u komšiluku bila ženska djeca.

Nastanak sevdalinke
Koluder Emina preminula je 1967. odine. Po predanju, kada je poznati bosanski pevač sevdalinki Himzo Polovina čuo da je Emina preminula otišao je kod Sevde Katice iz Donje mahale, koja je bila poznata po usmenom kazivanju narodnih pesama. Tako i tada nastala je poslednja strofa sevdalinke o Emini.

Praunuka lijepe Emine je ništa manje lijepa Alma Ferović-Fazlić, magistar londonske Kraljevske muzičke akademije, koja je nastupala i sa Eltonom Džonom. Prije dvije godine snimila je “Eminu”, pjesmu posvećenu njenoj praneni (prabaki).

Emina
Sinoć kad se vraćah iz topla hamama,
prođoh pokraj bašče staroga imama.
Kad tamo u bašči, u hladu jasmina
s ibrikom u ruci stajaše Emina.
Ja kakva je pusta! Tako mi imana,
stid je ne bi bilo da je kod sultana.
Pa još kada šeće i plećima kreće,
ni hodžin mi zapis više pomoć’ neće!
Ja joj nazvah selam. Al’ moga mi dina,
ne šće ni da čuje lijepa Emina,
već u srebrn ibrik zahvatila vode,
pa niz bašču đule zaljevati ode.
S grana vjetar puhnu, pa niz pleći puste
rasplete joj njene pletenice guste.
Zamirisa kosa, k'o zumbuli plavi,
a meni se krenu bururet u glavi!
Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
al’ meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
niti haje, alčak, što za njome crko’!
(Kasnije dodano za sevdalinku)
Umro stari pjesnik
umrla Emina
ostala je pusta
bašča od jasmina.
Salomljen je ibrik
uvelo je cvijeće
pjesma o Emini
nikad umrijet neće.

Više poslušajte i pogledajte u priloženom videu: