Džemal Bijedić je bio na čelu Savezne Vlade Jugoslavije, kada je stopa inflacije u Jugoslaviji spala ispod stope inflacije u Evropi!
Naravno, Džemala Bijedića u Mostaru niko živ nije zvao Džemal ili Bijedić – to bi Mostarcima bilo ispod časti. Svi su ga zvali Džema – naš Džema! Mostarac bez nadimka je ko´ pola čovjeka, a naš Džema je bio gromada ljudska!

E kako jarane moj, sad´ objasniti ovim današnjim vjernicima na baterije, da je npr. meni naš Džema bio bliži i od Karađorđa i Dositeja Obradovića i od Miloša Obrenovića i od ostalih srpskih junačina…

Kažu danas, naš Džema je bio musliman. Pa fino, baš mi je drago! Mogao je – boga mi – nas Džema pored mene biti i Hodža i zadnji Mohikanac i američki Indijanac – Džema je moj Mostarac! Volim ga!

Negdje u Džemino vrijeme, moji roditelji dobiše i prvi stan – soliter, novogradnja u ulici Stjepana Radića – peti sprat, 56m2, parket, centralno grijanje, lift, telefon, TV, kupatilo sa vrućom vodom – dva balkona.

A što je bilo još interesantnije, moji roditelji nisu bili sami na dobitku. Dijelili su se tih godina stanovi radnicima i uposlenicima od Vardara – do Triglava. A haj´ sad bilo gdje u Evropi nađi nekoga, ko´ je đabe stan dobio.

Doživotno!

Kulturni hroničari će možda zapaziti, da je to vrijeme zapravo bilo doba druge kulturne renesanse Mostara (nakon Šantića i Ćorovića), kao grada – kako jednom reče i znameniti Josip Lesic – opsjednutog pozorištem.

Džema se tada na najvišem nivou susretao sa mnogobrojnim svjetskim državnicima. Posjetio je 34 zemlje na svim kontinentima.

Samo u toku 1975. Džema se susreo sa liderima SAD-a, SSSR-a i Kine.

U Mostaru je bio domaćin libijskom lideru Moameru Gadafiju, koji je klanjao u Karađozbegovoj dzamiji.

Džema je nailazio na otpor mnogobrojnih neistomišljenika, a bio je i mostarski tabijasus – četiri puta je podnosio ostavku, ali je – na Titov izričit zahtjev – ostavku svaki put povlačio.

Bosna i Hercegovina je tada zabilježila veći privredni rast od ostalih jugoslovenskih republika.

Na čelu savezne Vlade Jugoslavije Džema je bio od 1971. Tito mu je mandat povjerio dva puta, s namjerom da to učini i treći put.

Da se dogodilo, da Džema po treći put postane i bude savezni premijer, eehh buraz – Džema bi onda bio drugi Tito.

On bi poslije Tita bio Tito, a zvao bi se Džema.

18. januara 1977, u 10 sati i 40 minuta se srušio tada najsavremeniji minijaturni mlaznjak, koji je letio iz Beograda prema Sarajevu.

Tada se srušio nas Džema…

Rahmet mu duši i VJEČNA MU SLAVA I HVALA!

15 godina kasnije – 1992. godine – počeli su rušiti moj i Džemin grad Mostar… To rušenje – onog Džeminog Mostara – traje i danas…

Do kada?

To će možda neko drugi, nekada i negdje, imati priliku zapisati…

Piše: Sergio Šotrić (izvor: Facebook)