Prvo čitalačko iskustvo se veže za slikovnice, bajke, basne i priče za djecu, a svojim stilom, radnjom i jezikom, one nas zaljubljuju u književnost i potiču na kreativno razmišljanje, puše Mirza Begović za portal Al Jazeere.

Malo selo nadomak Busovače i jedna mala područna škola bili su mjesto gdje sam se prvi put sreo sa knjigom. Istini za volju, u kući, na policama svih ormara po mjeri i na metar, knjige su bile neraskidiva nit sa jednim vremenom koje je polako nestajalo sa prašinom koju je mater povremeno brisala sa naslova koje bi otac, da ne bi rata, i danas vjerovatno otplaćivao. Kako su knjige jedine ostale nedirnute tokom našeg prinudnog trogodišnjeg izbjegličkog odsustva, a sve ostalo opustošeno i odnešeno, tako smo se, tiho i nenametljivo, počeli opraštati od njih.

Svi ovi gotovo pa obredi prvo nabavke, pa čuvanja, a onda i brisanja prašine i povremenog preslaganja, prošli su do perioda kada sam i sam naučio čitati, a godinu dana prije škole (da se ne pomisli da sam bio nadprosječno dijete, u školu sam krenuo skoro sa osam) prvi put sam ušao u jednu biblioteku s namjerom da posudim knjigu.

Biblioteka sa nekoliko stotina doniranih knjiga se nalazila u staroj područnoj školi nekoliko koraka od porodične kuće, a prva knjiga koju sam posudio je bila Mirza leti oko svijeta. To će biti ujedno i prva knjiga koju sam pročitao i koju poslije nikada više nisam vidio. Šarene korice sa zebrom i lavom su ostale duboko urezane u sjećanje, kao i zaposlenica Samira koja mi je tu knjigu preporučila.

Između šarene knjige, hitrog trčanja kući sa željom da je na slogove čitam do danas, prošlo je skoro 30 godina i čini mi se da je svaka od njih na neki način vezana za knjige.

Prodaja knjiga

Prvo sam, kao rani pubertetlija i u pokušaju delinkvencije, prodao očeve na pola otplaćene i iz drugog vremena naslijeđene knjige, a onda sam, studirajući književnost, svim silama pokušavao kupiti i otkupiti sve te naslove koji su već godinama ukrašavali štandove uličnih prodavača knjiga. Na kraju, pokušavam razumjeti zašto smo se svi udaljili od njih i iste zamijenili društvenim mrežama, a mladi, mrežom koja je postala ujedno i društvena pojava zvana TikTok.

Knjige su kroz historiju bile zabranjivane, spaljivane, ali nikad i u ovoj mjeri ignorisane, što svakako treba biti predmetom mnogo podrobnijeg, ozbiljnijeg i detaljnijeg istraživanja. Vjerovatno da se samo po sebi postavlja pitanje: jesmo li, i ako jesmo, i kada smo zakazali u odnosu prema knjigama, ali i nama samima u odgojno-obrazovnim procesima.

Putovanje u svijet književnosti počinje sa pričom za laku noć koja bi trebala biti odskočna daska u svijet mašte, razigranosti, učenja i kreacije. Prvi dodir sa pričom bi bio onaj na nivou slušateljskog iskustva, kada nam stariji pričaju i prepričavaju najčešće narodne priče koje su nastajale i preživjele kroz historiju, zahvaljujući prije svega onima koji su pričali, ali i onima koji su to s osmijehom i pažnjom slušali.

Ne mogu da se ne sjetim jedne divne nane koja nam je dolazila svako malo na prelo, posebno u zimske dane, i pričala priče o nekom Šaćiru, ispostavit će se njenom ocu, koji se svako malo susretao sa prikazama i utvarama i ženom sa kozijim nogicama, koja će poslije postati motiv u mom drugom romanu, ali i vjerovatno razlogom zašto se i danas ne osjećam blago rečeno lagodno kada padne mrak.

„Šaćire, ima li te“, replika je to koja mi i danas odzvanja u ušima i svakodnevno podsjeća da nije ni svaka priča za laku noć imala pedagoško-književno utemeljenje, ali je uveliko kreirala slušatelje koji će poslije postati čitatelji, jer prva faza čitanja bi upravo trebala biti slušanje.

Prvo čitalačko iskustvo

Naše prvo čitalačko iskustvo se veže za slikovnice, bajke, basne i priče za djecu, a svojim stilom, radnjom i jezikom, one nas zaljubljuju u književnost i potiču na kreativno razmišljanje. Nakon prvih dodira sa knjigom, još u ranoj dobi upoznajemo i različite žanrove, a samo čitanje postaje pustolovina kroz koju možemo upoznati bilo šta i bilo koga. Sve ovo u teoriji izgleda primamljivo, zanimljivo i prirodno, ali u praksi, priču za laku noć su zamijenili kratki video zapisi na TikToku i drugim društvenim mrežama, koje djeca gotovo nezainteresovano listaju unedogled, potičući nezainteresovanost, letargičnost, agresivnost. Pažnja kod djece, bez obzira o kojoj dobi je riječ, je svedena na minimum, pa tako sve ono što je izvan obrasca kratkog TikTok snimka, vrlo često postaje dosadno kreirajući suprotno osjećanje od onog koje bi knjige ili neki drugi kreativni sadržaj trebao izazvati.

Naravno, ne smijemo zaboraviti da živimo novu renesansu i da nove generacije mnogo brže dolaze do informacija u odnosu na generacije koje su informacije pronalazile u bibliotekama i knjigama, ali da li ova „nova“ renesansa znači i potpuno razilaženje sa knjigama i svime onim što one nude. Brzo listanje, ili žargonski rečeno skrolanje, uveliko se preslikava na sve aspekte života i sve generacije, a ovom novom fenomenu se bezuspješno pokušava prilagoditi i književnost u kojoj se kao forma odnedavno pojavilo i objavljivanje Facebook statusa, misli, priča i drugih sadržaja koji su poznati i prepoznatljivi internet publici. Iako je ovaj posljednji pokušaj na trenutak imao svoju publiku, vrlo brzo je splasnuo, nestao i sada se, kao i druge književne forme, bori za goli opstanak.

Negdje je i razumljivo da u vremenu digitalnih medija ljudi, s posebnim osvrtom na mlade i djecu, knjigu doživljavaju kao još jedan u nizu zadataka koje „moraju“ odraditi na njihovom putu do pozitivne ili neke druge ocjene, pa tako, navedene alate koriste da bi na što jednostavniji način saznali sadržaj djela i na taj način realizovali zadatak koji smo im postavili.

Najlakši put do rezultata

Ukratko, naši učenici danas, kao i svi drugi učenici kroz historiju, traže najlakši put do određenog rezultata. Razlika je u vremenu u kojem žive, pa danas, u odnosu na vrijeme prije 30 ili više godina, učenici ta rješenja imaju nadomak ruke. Dovoljno je samo malo smjelosti, hrabrosti i minimalne informatičke pismenosti da bi knjiga postala prepričanih nekoliko rečenica ispisanih od umjetne inteligencije.

Knjiga ne može i ne smije biti zadatak, nego ljubav i inspiracija koja nas svakodnevno potiče da upoznajemo druge, bolje i ljepše svjetove, ali i one tegobnije i ružnije da bismo znali cijeniti svijet u kojem živimo. Nekoć smo se zaljubljivali čitajući ljubavne romane i u isto vrijeme maštali o ljepotama nepoznatog čitajući avanturističke priče, dok su one naučno-fantastične bile inspiracija naučnicima i inovatorima, a historijske priče i romani bili su vremeplov u koji smo svako malo uskakali i upoznavali različite kulture, carstva, epohe i ljude. Danas ne proživljavamo priču junaka iz pročitanog djela, nego učestvujemo u TikTok izazovima i oduševljavamo se na prostote, psovke, duele i sve ono što nam svakodnevno izlijeće dok unedogled skrolamo po ekranu mobitela.

Ovaj tekst sam počeo pričom o svojoj prvoj knjizi i sjećanju na jednu malu biblioteku područne škole čiji miris i danas osjećam, kao što vidim debele korice, masni papir i velike slike u boji knjige Mirza leti oko svijeta. Možda ne možemo promijeniti svijet, navike, trendove, ali možemo našoj djeci ispričati priču za laku noć i ispisati sjećanja koja će sa sobom ponijeti u odrastanje, a tamo negdje u svijetu odraslih će ih dočekati i previše noćnih mora od kojih će ih uvijek štititi naš poljubac i tiho na uho: „Čiča miča, gotova priča“.