Porijeklo stanovnika Drežnice

UVOD

Sa stanovišta geografskog smještaja i ekonomsko-geografskog položaja Drežnica u sklopu sjevernog dijela opštine Mostar pripada geografskoj cjelini planinskog dijela Hercegovine. Reljef je izražen masivima kraških planina Prenja, Čvrsnice i Čabulje, koji se spuštaju u kanjonske doline rijeke Neretve, Drežanjke i Dive Grabovice. Geomorfološke i topografske karakteristike makroprostora očituju se u tri različita morfološka oblika reljefa – kanjonskih dolina rijeke Neretve, Drežanjke i Dive Grabovice; kraških oblika viših nadmorskih visina i visoko-planinskih oblika reljefa planina Prenja, Čvrsnice i Čabulje. Ovu neveliku oblast sačinjava grupa sela smještenih uz rijeku Drežanjku, koja čineći veoma usku dolinu razdvaja masive planina Čabulje na jugu i Male Čvrsnice na sjeveru. Moćna bila pomenutih planina koja se strmo spuštaju prema rijeci Drežanjki čine jedan od najdubljih kanjona u Evropi. Dolina je duga oko 20 kilometara i gotovo je neprohodna u smjeru sjever-jug. Kontakti Drežnjaka sa stanovnicima susjednih oblasti odvijaju se na njenim ishodištima kod izvora i ušća. Od izvorišnog dijela Drežnice, gdje je smješteno naselje Draga, preko Klanaca izlazi se na visoravni Čabulje i Čvrsnice, tradicionalna ljetna ispasišta zapadnohercegovačkih stočara. Kod ušća u Neretvu, čijom dolinom danas vode savremeni put i željeznička pruga Jablanica – Mostar, Drežnjaci su povezani sa stanovništvom u dolini Neretve. Otežane komunikacije i geografski položaj izvan glavnih putnih pravaca, u prošlosti, omogućili su očuvanje autohtone narodne tradicije, minimalno izložene uticajima spolja, da bi u novije vrijeme izgradnjom modernih saobraćajnica započeo proces etničkog i kulturnog otvaranja.
Drežnica je danas, u shemi društveno-političke organizacije opštine Mostar, naseljeno mjesto sa sedam naselja i 31 zaseokom i ima status mjesne zajednice. Na prostoru ove mjesne zajednice naseljena mjesta su: Donja Drežnica (sa zaseocima: Ušće, Gorica, Knežluk, Donje Selo, Žlib, Perutac), Striževo (Striževo, Grubilas, Sveća), Gornja Drežnica (Zagreblje, Bunčići, Poglavica, Lisičine, Draga), Vrdi (Vrdi I, Vrdi II, Zaružje, Kula, Golemci), Kremenac (Ominje, Ćopi, Kremenac, Diva Grabovica), Donji Jasenjani (Gornja Grabovica, Grabovica, Donja Grabovica, Sjenćine, Čitluk, Počelje), Gornji Jasenjani (Gornje Selo, Gornji Jasenjani).
Uslijed geomorfoloških osobina terena područje ove mjesne zajednice nije jedinstveno i ne predstavlja zokruženu predionu cjelinu. To se, prije svega, očituje mogućnošću komuniciranja između pojedinih naselja. Centar mjesne zajednice nalazio se u zaseoku Ušće (Donja Drežnica). Zaselak se formirao nakon izgradnje uskotračne pruge Ostrožac – Mostar 1891. godine. U vrijeme naših istraživanja pored kancelarije mjesne zajednice u Ušću postojali su sljedeći objekti: mjesni ured, pošta, željeznička stanica, osmogodišnja škola, dvije prodavnice, šumarska kuća, kafana i nekoliko stambenih objekata u kojima su stanovali ljudi zaposleni u navedenim objektima. Ovakav smještaj centralnog naselja uslovljen je magistralnim komunikacijskim pravcem Sarajevo – Mostar. Za naselja sa lijeve strane Neretve, Gornje i Donje Jasenjane, gotovo nepremostivu prepreku predstavljala je pomenuta rijeka. U austrougarskom periodu stanovništvo ovih naselja koristilo se putem koji je izgrađen još u turskom periodu (1868. godine), a koji je išao lijevom stranom Neretve. Vezu sa desnom obalom – kojom je izgrađena uskotračna, a kasnije i željeznička pruga normalnog kolosjeka – održavali su pomoću skele, pošto je ova ukinuta, izgrađen je viseći pješački most. Na desnoj strani Neretve izdvajaju se tri manje cjeline: Dolina Drežanjke, visoravan Vrdi i Kremenac.
Stanovnici visoravni Vrdi su zbog velike visinske razlike u odnosu na dolinu Drežanjke upućeni na kontakte sa stanovnicima naselja u pravcu Mostara, a u centru mjesne zajednice Ušću obavljali su samo administrativne poslove. Stanovnici Kremenca su bili u nešto povoljnijem položaju zbog postojanja željezničke pruge, na kojoj su u većini slučajeva i bili zaposleni. Sve ove okolnosti uputile su nas da prilikom razgraničenja oblasti istraživanja naša istraživanja ograničimo na naselja u dolini Drežanjke. To smo učinili i iz razloga što se u narodu Drežnicom smatra samo dolina Drežanjke.
Sam naziv Drežnica nastao je u vezi sa zemljištem koje je vlažno i obiluje vodom, uz koju raste drezga, mahovina i druge biljke, koje za svoj rast traže dosta vlage. Rijeka koja protiče Drežnicom zove se Drežanjka (Drežnička rijeka), za ženu se takođe kaže Drežanjka, a za muškarca Drežnjak. Oblast istraživanja, Drežnicu, danas možemo podijeliti na tri manje cjeline: Donju Drežnicu, Striževo i Gornju Drežnicu. U oblasti je osamdesetih godina bilo 486 domaćinstava sa 2721 stanovnikom. Po nacionalnoj pripadnosti stanovnici su Muslimani i Hrvati. Većinu stanovnika čine Muslimani i njih ima 2480 u 434 domaćinstava. Hrvata ima 241 u 52 domaćinstva.
Prvi spomen Drežnice datira od početka XV vijeka, prema darovnici kralja Ostoje, koji između ostalog daje i »provinciu« Drežnicu u posjed braće Radivojevića. Drežnica u to vrijeme ima status upravne jedinice ravan Blatu ili Broćnu. Analizirajući ovaj izvor može se reći da pod terminom “provincia” treba podrazumijevati upravni kotar, seosku opštinu, knežiju, a samo supsidijarno i župu. Najznačajniji pisani izvor iz vremena bosanske srednjovjekovne države je, svakako, natpis iz druge polovine XIV vijeka, uklesan u živu stijenu na lokalitetu Toplo, neposredno iznad ušća Drežanjke u Neretvu. Prema tekstu ovog natpisa vojvoda Mestan sa sinovima Miroslavom i Radoslavom na ovom mjestu posjeduje »dvor«, a, takođe saznajemo da je natpis uklesan u stijenu u vrijeme ugarskog kralja Lajoša i bosanskog bana Tvrtka. Prema ovim podacima nastanak natpisa se može datirati između 1356. i 1366. godine.
Prema pristupačnim izvorima izgleda da je Drežnica potpala pod tursku vlast nakon ofanzive protiv Hercegovine koju su Turci izveli u ljeto 1465. godine. Ove i slijedeće godine zaposjednut je od strane Turaka najveći dio teritorije Hercegovine i od njih je osnovan Vilajet Hersek, koji je priključen Bosanskom sandžaku. Osvojene teritorije neposredne po osvojenju popisane su u zbirnom popisu Bosanskog sandžaka, koji datira iz 1468/9. godine.
Na osnovu istraživanja turskih dokumenata Ahmed S. Aličić je objavio rad «Nahija Drežnica pod osmanskom upravom». Iz prevoda deftera koje Aličić prvi publikuje vidi se da je Drežnica u drugoj polovini XV i početkom XVI vijeka upisana kao nahija sa tri sela u kojima živi i hrišćansko stanovništvo. Stanovnici Drežnice oporezovani su na taj način što je za sva domaćinstva utvrđena jedinstvena suma koja se naplaćivala odsjekom. Šta je bila osnova privredne aktivnosti Drežnjaka, ne možemo na osnovu ovih podataka utvrditi, ali je očito da se radi o aktivnosti karakterističnoj za povlaštene grupacije stanovništva, kao što su na primjer: vlasi, sokolari, derbendžije, vojnici i drugi. Pored pretpostavke da se radi o stanovništvu koje je u društveno-ekonomskom pogledu u statusu vlaha, na osnovu dokumenata iz XVIII vijeka ukazuje nam se mogućnost da povlašteni položaj Drežnjaci imaju i iz razloga što su se bavili uzgajanjem i hvatanjem ptica za lov, te da su samim tim bar u jednom broju mogli potpadati pod odredbe zakona o sokolarima.
Od srednjeg vijeka, kada se prvi put spominje Drežnica nema naselje tog imena, već se naziv koristi kao odrednica grupe naselja. Početkom XV vijeka Drežnica je “provincia”. Na osnovu deftera iz druge polovine XV i prve polovine XVI vijeka u nahiji Drežnici spominju se svega tri sela (Knežluk, Striževo i Vrhpolje), i to u dolini rijeke Drežanjke. U prvim popisima stanovništva navodi se selo Drežnica bez navođenja posebnih naselja. Nešto opširniji i sadržajniji je popis iz 1910. godine, kada je Drežnica bila podijeljena na dvije seoske opštine, i to na Donju Drežnicu i Gornju Drežnicu. Najdetaljniji popis stanovništva, ako posmatramo podatke iskazane po naseljima i dijelovima naselja, jeste popis iz 1953. godine. Prema ovom popisu razlikuju se tri osnovna naselja, i to: Donja Drežnica, Striževo i Gornja Drežnica. Najznačajnije u ovom popisu je to što se odvojeno iskazuju sva mjesta gdje postoje naselja, pa i u slučaju kada se radi samo o nekoliko kuća.

DONJA DREŽNICA

Sela donjeg toka rijeke Drežanjke nazivaju se zajedničkim imenom Donja Drežnica. Danas Donjoj Drežnici pripadaju sela: Ušće, Donje Selo, Žlib, Kosirica, Perutac, Rogebrdo i Inač. U 150 domaćinstava Muslimani čine većinu. Na Inču živi samo tri domaćinstva Hrvata Šarića, a na Rogebrdu, Kosirici i u Žlibu žive isključivo Muslimani. U okviru Donje Drežnice izdvajaju se Donje Selo i Ušće. Donje Selo je, svakako, stari centar Donje Drežnice, a o Ušću i uzrocima njegovog nastanka govorili smo ranije kada smo govorili o području Drežnice uopše. Stanovnike Donje Drežnice ostali, stanovnici Drežnice nazivaju Donjesovci, što bi značilo stanovnici Donjeg Sela (Donjeselci).
Naziv Donja Drežnica prvi put se javlja 1666. godine. O starosti naselja na ovom području govori nam postojanje toponima Gradina u Donjem Selu i na lijevoj obali Drežanjke iznad lokaliteta Toplo. O naseljenosti ovog dijela Drežnice i mogućoj lokaciji starijih naselja govore nam materijalni ostaci iz prošlosti. To se, prije svega, odnosi na postojanje stećaka na lokalitetima: Pomolj-dolac, Donje Čelovanje, a posebno Sritne njive. Pažnju istorićara i istraživača srednjeg vijeka u Bosni i Hercegovini privukao je natpis »vojvode Mesna«, uklesan u živu stijenu na lokalitetu Toplo, u neposrednoj blizini naselja Ušće. Prema dostupnim podacima područje od Ušća do Žliba predstavljalo je centar Donje Drežnice, a u administrativnom pogledu i Drežnice uopšte, te najstarija naselja u Donjoj Drežnici treba tražiti na prostoru pomenutih sela. Za nas je, takođe, interesantno i narodno predanje o osvajanju Drežnice od strane Turaka. Naime, prema tom predanju na brdu Petralj, koje se strmo izdiže iznad naselja Donje Drežnice i sa kojeg se pruža vidik na gotovo cijelu dolinu Drežanjke poginuo je i sahranjen je posljednji drežnički »vojskovođa« Petar kada su Turci zauzeli Drežnicu. Iza Petralja nalaze se i stočarske kolibe stanovnika Donjeg Sela, a uz njega je išao i jedan od rijetkih pješačkih puteva kojim se moglo popeti na visoravan planine Čvrsnice. Od sakralnih objekata u Donjoj Drežnici postoje džamija i crkva. Džamija se nalazi na lokalitetu Časine, između Donjeg Sela i Žliba. Uz džamiju nalaze se dva stara, aktivna muslimanska groblja. Prema tradiciji radi se o veoma staroj džamiji do 1903. godine jedinoj u Drežnici. Katolička crkva Svih Svetih u Donjem Selu sagrađena je 1871. godine i bila je jedina crkva u okviru novoosnovane župe Drežnica (osnovana 1870. godine), koja se “proteže 7 sati hoda u dužinu i 3 sata hoda u širinu. Na istoku njenu granicu čini rijeka Neretva, na jugu Goranci, na zapadu Rakitno, na sjeveru Trieštani”. Do tada je katoličko stanovništvo pasterizirano od strane sveštenika župa Gradac i Rakitno, a centralno groblje se nalazilo u selu Zagreblju.
U popisnim defterima iz druge polovine XV i prve polovine XVI vijeka kao nazivi naselja javljaju se Knezluk i Luka. Na ove nazive nas danas podsjećaju nazivi Knezluk, zaselak Donjeg Sela i manji kompleks obradivog zemljišta, uz koje se nalazi nekoliko kuća Omerovića i Bobića pod nazivom Luka. Nakon ovih deftera susrećemo se samo sa nazivom Donja Drežnica, koji, izgleda, označava sva naselja u donjem toku rijeke Drežanjke. Prvi podaci o selima (današnjim) u Donjoj Drežnici datiraju iz perioda austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine. U šematizmima franjevačke provincije Hercegovine iz 1892. i 1899. godine u Donjoj Drežnici se spominju sela Perutac i Donje Selo, kao sela naseljena katolicima. U popisima stanovništva do 1910. godine Drežnica se popisuje bez podjele na manje cjeline, a od te godine do 1948. godine posebno se izdvaja Donja Drežnica.
U popisu iz 1910. godine u sklopu Donje Drežnice popisani su Striževo i Grabovica. Najdetaljniji popis naselja i dijelova naselja u Donjoj Drežnici nalazimo u popisu iz 1953. godine. Tada u Donju Drežnicu spadaju: Ušće, Knežluk, Donje Selo, Brišćedol, Tramošnjik, Žlib, Kosirica, Balića Mlin, Rogebrdo i Perutac. Sva ova naseljena mjesta predstavljaju područje koje i danas administrativno pripada Donjoj Drežnici. Prema gruntovnici 1890. godine u Donjoj Drežnici su svi stambeni objekti sa osnovnim imanjima vlasnika upisani u 45 gruntovnih uložaka.
Ako odbijemo gruntovne uloške u koje su upisani: željeznička stanica, župni ured i sveštenik, ostaje nam 42 uloška koji se odnose na stanovnike Drežnice. U to vrijeme u Tramošnjiku živi Čorapina Marijan, upisan u gruntovni uložak broj 6. Na Knežluku tada živi Bećić Salih i Omer, sinovi Mumina, u zajedničkom domaćinstvu. U Donjem Selu su u 17 gruntovnih uložaka upisani: Omerovići, Raiči, Čulinovići, Mušići, Bobići, Memići. U Žlibu su u 8 gruntovnih uložaka upisani: Mašići, Kurtovići, Alići, Dejkići i Delići. Na Kosirici su u to vrijeme u dva gruntovna uloška upisani Mezići i Delići. U ovo vrijeme izgleda da se tek formira naselje Kosirica jer ovi vlasnici imaju kuće i imanja u Žlibu, odnosno Zagreblju, a po tradiciji su današnji stanovnici Kosirice iz ovih naselja. Na Perucu su u 10 gruntovnih uložaka upisani: Bećići, Jurići i Oreči. Na Rogebrdu su u tri gruntovna uloška upisani Eglenovići i Zukići. Svi ovi vlasnici u isto vrijeme upisani su i kao vlasnici nekretnina u Striževu i izgleda da je ovo vrijeme njihovog preseljavanja na Rogebrdo, gdje i danas žive njihovi potomci. Na osnovu iznesenih podataka vidi se da su Žlib i Donje Selo, u stvari, jedina stara naselja u Donjoj Drežnici i da je to, vjerovatno, područje gdje treba tražiti naselje Knežluk, koje se spominje u turskim izvorima iz XV i XVI vijeka. Ova naselja i svojim izgledom, nadograđivanim kućama, koje su zbijene jedna uz drugu, i njihovom rodovskom struktuiranošću, te najboljom lokacijom uz najveći kompleks zemljišta upućuju na ispravnost iznesenog zaključka.

STRIŽEVO

Striževo se nalazi otprilike na polovini puta od izvora Drežanjke do njenog ušća u Neretvu. Pored centralnog sela, koje je smješteno na padinama Javorka, na prelazu u veći kompleks obradivog zemljišta (Velike njive), od raselica iz ovog sela formirale su se i mahale Sveća i Grubilas.
O postojanju ljudskih staništa u granicama ovog sela govore nam materijalni ostaci iz prošlosti. U blizini sela ubicirali smo jednu Gradinu, što nam govori da je u ovom dijelu Drežnice bilo naselja još u doba praistorije. Iz perioda srednjeg vijeka na lokalitetu Gaćice i danas postoji 11 stećaka u obliku ploče, od kojih je pet ukrašeno motivima svastike, polumjeseca, zvijezde, mača i bordure. Pored toga, na mjestu Mladice nalazi se više amorfnih ili nedovršenih nadgrobnih ploča, vjerovatno pripremljenih za groblje na Gaćicama. U mahali Sveća, koju su formirali iseljenici iz Striževa, na lokalitetu Križi nalaze se četiri veoma bogato ukrašena krsta. Prema narodnoj etimologiji naziv Sveća je nastao iz razloga što je na ovom lokalitetu nekad postojala crkva, koja je utonula u zemlju. Za krstove na Sveći, koji svojim ukrasima podsjećaju na uobičajenu ornamentiku i plastiku zapadnohercegovačkih srednjovjekovnih spomenika, u narodu se priča da su podignuti nad grobovima biskupa i njegovih pratilaca. Da je na mjestu Sveća nekad postojala crkva, mi nismo mogli potvrditi postojanjem materijalnih ostataka, mada Lieut Arbuthnot, prilikom svog boravka u Drežnici 1862. godine, navodi da nekoliko ruševina obilježava mjesto na kojem je nekada stajala crkva. Isti autor navodi da su ispod pomenutih krstova sahranjena tri monaha i jedan biskup, a da je na jednom od njih upisana 1400 godina naše ere.
Naziv Striževo prvi put se javlja neposredno po potpadanju ove oblasti pod tursku vlast. U popisnom defteru iz 1468. godine Striževo ima 40 domaćinstava i 7 neoženjenih stanovnika. I slijedeći popisi iskazuju broj domaćinstava u Striževu. Tako 1477. broj domaćinstava raste na 62, 1521. na 90, a toliko ima u Striževu i oko 1525. godine. Sam naziv sela nastao je, vjerovatno, u skladu sa obavezama koje su stanovnici tog naselja imali za vrijeme srednjovjekovne Bosne (Striževo – streći – ostrog – straža – stražarnica).
Nasuprot gore navedenom narodna tradicija koju smo zabilježi u Striževu objašnjava nastanak imena ovog sela time što se u vrijeme nastanka imena sela polje nije radilo, već su se u njemu strigle ovce.
Iz perioda nakon sastavljanja ovih deftera o Striževu nemamo nikakvih podataka sve do austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine. Za to vrijeme na osnovu podataka iz gruntovnih knjiga koje su sačinjene 1890. godine možemo tačno rekonstruisati raspored kuća u naseljima navodeći imena prezimena svakog domaćina. Upoređujući to stanje sa današnjim stanjem možemo pratiti na koji način su se današnja naselja Striževa formirala i na koji način su se razvijala. Na osnovu podataka iz 1890. godine svi stambeni objekti su se nalazili u samom Striževu osim kuće Halila Topića, pored toga što u Striževu ima kuću sa vrtom, u gruntovnom ulošku broj 49 ima upisanu i kuću na Grubilasu, kao i imanje na istom mjestu. Na Sveći u to vrijeme nije bilo stambenih objekata. Nakon 1890. godine stanovnici Striževa se iseljavaju na Sveću i Grubilas, pa tako danas na Sveći žive Ćućurovići, Bećići, Hodžići, Eglenovići i Šutići, a na Grubilasu pored najbrojnijih Topića i Hodžići. Samo Striževo se danas dijeli na tri mahale. Tako na Kosi žive Zlojići, u Selu Bećići, Hodžići, Šarići, Beglerovići i Ćućurovići, a u Mladicama Hodžići, Beglerovići i Bećići. Striževci su se u pomenutom periodu preseljavali i na Rogobrdo.

GORNJA DREŽNICA

Sela gornjeg toka rijeke Drežanjke nazivaju se zajedničkim imenom Gornja Drežnica. Danas Gornjoj Drežnici pripadaju sela: Zagreblje, Bunčići, Poglavica, Lisićine i Draga. Sela imaju 194 domaćinstva, a u svim selima Muslimani čine većinu. Hrvati žive u Zagreblju i Lisičinama. Stanovnici ostalog dijela Drežnice stanovnike Gornje Drežnice nazivaju Vrhpoljci, znači stanovnici polja u vrhu Drežnice.
Kada govorimo o starini naselja na ovom području, po svemu sudeći najstarije naselje bilo je na mjestu koje se danas zove Gradina. Ova Gradina nalazi se na koti visine 636 metara i dominira visinom nad čitavom Gornjom Drežnicom. Kada se popnemo na Gradinu, otvara nam se vidik na gotovo cijelu dolinu Drežanjke. Stanovnici Drežnice pričaju da je na Gradini bila straža i top i da se sa nje kontrolisalo kretanje duž magistralnog puta koji je išao od izvora Drežanjke prema njenom ušću. Pošto u Drežnici do danas nisu vršena arheološka istraživanja, ovom prilikom ćemo iznijeti samo podatke koje smo mi sakupili na terenu, a govore nam o materijalnim ostacima ranijih kultura i ranijih naseljenika ove oblasti. Prema narodnoj tradiciji na lokalitetu Zmajlovac postoji mjesto koje se obilježava kao Grad. Naziv ovog lokaliteta, danas pod oranicama, pašnjacima i šumom, upućuje nas na postojanje srednjovjekovnih građevina. Danas se na Zmajlovcu nalazi osmogodišnja škola i džamija sa grobljem u koje se sahranjuju Muslimani iz Bunčića, Poglavice, Lisičina i Drage. Na Zmajlovcu se nalazi i oranica Zidine, čije ime nas upućuje na postojanje nekog građevinskog objekta u prošlosti. Ovaj toponim je, vjerovatno, u bliskoj vezi sa obližnjim, već spomenutim toponimom Grad. U Lisičinama iznad Kadrića kuća nalaze se na lokalitetu Izbe ruševine građevine za koje se priča da su u staro vrijeme bile »pivnice«, u kojima se čuvalo vino. Ovakva namjena pomenutih ruševina na širem potezu koji se danas koristi kao pašnjak, a naziva se Vinogradina, u svakom slučaju nije nemoguća. U Gornjoj Drežnici postoje ostaci dviju nekropola stećaka. Jedna, veća, nalazi se između sela Bunčići i Zagreblje. Nekropola je danas gotovo sasvim uništena prilikom gradnje puta i izgradnje prodavnice mješovitom robom koja se nalazi na centralnom dijelu nekropole. U okolnim voćnjacima i danas se može primijetiti pokoji spomenik u obliku ploče utonuo u zemlju. Ovaj lokalitet se zvao Grebine. U Poglavici na lokalitetu Greblje i danas postoji sedam spomenika, koji su pomjeranjem postavljeni u sekundaran položaj. Područje nekropole danas su oranice i pašnjaci, a spomenici se nalaze u ogradama i na pješačkom putu.
Za obavljanje islamskih vjerskih obreda u Bunčićima je postojao mekteb, za koji se ne zna kada je sagrađen. Ovaj mekteb se nalazio u centru sela, bio je veličine 20 m2, srušen je, a zemljište prodalo da bi se novac utrošio za gradnju džamije. U Poglavici je 1895. godine podignut mekteb u kojem se do 1903. godine »klanjalo« i djeca učila vjeronauku. Ova zgrada nalazi se neposredno uz džamiju i više puta je popravljana. Prema kazivanju stanovnika Gornje Drežnice, prije izgradnje pomenutih mekteba »klanjalo« se na polju i po kućama. Svi javni sastanci stanovnika ovog dijela Drežnice održavali su se na mjestu zvanom Orašje, iznad Hasića kuća u Karađuzima, pa su se tako i molitve održavale na tom mjestu. Danas u Gornjoj Drežnici postoji džamija na Zmajlovcu, bliža odrednica Karaula. Džamija se nalazi podno sela Poglavica i locirana je između dva velika muslimanska groblja. Svečano otvorenje džamije obavljeno je 13. XI 1903. godine. Džamiju je sagradio Mujaga Komadina, gradonačelnik Mostara, a zemljište za gradnju je poklonio Mehmed Huseić iz Bunčića. U pomenuta groblja kod džamije sahranjuju se Muslimani iz Bunčića, Poglavice, Lisičina i Drage. Zagreblje ima svoje groblje, koje se nalazi odmah iznad katoličkog groblja. Pored toga primijetili smo da je bilo sahranjivanja i u neposrednoj blizini pojedinih mahala, kao što je to, na primjer, u Dragi kod Beglerovića kuća. Međutim, sahranjivanje izvan spomenutih groblja je izuzetak.
U Gornjoj Drežnici nije bilo sakralnih objekata u prošlosti, niti smo im mi pronašli tragove. Vjerske obrede obavljali su sveštenici po kućama i na groblju u Zagreblju, gdje se jedno mjesto zove Oltar. Groblje u Popratinama (Zagreblje) bilo je u prošlosti centralno groblje za sve drežanjske katolike. U matičnim knjigama umrlih, koje smo koristili, ovo groblje se različito naziva: Šarića groblje, Popratine, Drežanjsko, Kršćansko groblje u Drežnici, lokalno groblje, mjesno groblje i tome slično. Pored toga, u Gornjoj Drežnici postoji i groblje »na Spili«, u Lisičinama, u koje su se sahranjivali predstavnici roda Raič pa se zato ponekad to groblje zove i Raiča groblje.
Prvi pisani podaci o naseljima u ovom dijelu Drežnice datiraju iz druge polovine XV vijeka. Prema podacima deftera iz 1468/9. godine, kada je neposredno po potpadanju pod tursku vlast prvi put popisana Drežnica, jedno od sela u Drežnici je i Vrhpolje. U ovom selu bilo je 72 domaćinstva i 20 neoženjenih muškaraca. U narednim defterima u Vrhpolju je upisano 1477. godine 86 domaćinstava, 1521. godine 108 domaćinstava, a oko 1525. godine pomenuto selo se naziva samo Vrh i ima 98 domaćinstava. Na osnovu ovih podataka mi ne možemo utvrditi koja su današnja sela u to vrijeme pripadala Vrhpolju. Slijedeći pomen Vrhpolja datira iz 1632. godine. Tada se u sidžilu mostarskog kadije spominje Vrhpolje kao zaselak sela Drežnice. Kao naziv ovog dijela doline Drežanjke 1665. godine prvi put se javlja i naziv Gornja Drežnica.
Gornja Drežnica predstavlja u okviru Drežnice malu predionu cjelinu za sebe. Stanovnici ostalog dijela Drežnice stanovnike Gornje Drežnice nazivaju Vrhpoljci – znači stanovnici polja na vrhu Drežnice. Prema tome, na tom području treba tražiti i selo Vrhpolje, koje se spominje u defterima iz XV i XVI vijeka. Narodna tradicija koju smo zabilježili u Gornjoj Drežnici govori da su Zagreblje, Bunčići i Poglavica stara naselja, a da su Draga i Lisičine nastale tek u novije vrijeme, kada su se stanovnici pomenutih sela iseljavali da bi bili bliže pašnjacima na Čabulji i Čvrsnici. Da bismo uočili procese razvijanja i nastajanja pojedinih naselja Gornje Drežnice napisat ćemo najosnovnije podatke o svakom naselju posebno.
ZAGREBLJE
U ovom selu danas ima 34 domaćinstva, od kojih je 21 muslimansko 13 hrvatskih. Naselje je dobilo ime po tome što se nalazi, kada gledamo od Bunčiča, iza Grebina. Kada ovo stanje uporedimo sa stanjem iz 1890. godine, uočavamo da je u ovom selu bilo i doseljavanja i iseljavanja. Od Muslimana doseljenici poslije 1890. godine su Šaškovići i Dulići, a od Hrvata Raiči. Jedno domaćinstvo Pendića u Lisičinama doselilo se iz Zagreblja poslije 1890. godine. Na Kosirici danas ima četiri domaćinstva Mezića porijeklom iz Zagreblja. Dio Zagreblja u kome žive Hrvati, po najbrojnijem rodu Šarićima, naziva se Šarići. Krajem devetnaestog vijeka Šarići žive isključivo u Zagreblju i, tek kasnije sele se na Inač i u Striževo. Pored njih na svojoj zemlji je i jedno domaćinstvo Aničića. Galići se ne iseljavaju iz Zagreblja, a Jurići su već 1890. godine imali dvojna imanja u Zagreblju i na Perucu. U periodu od 1890. godine do danas Jurići su se preselili na svoja imanja na Perucu, a u Zagreblju su ostali Jakovljevići, koji su se u to vrijeme prezivali Jurić.
BUNČIĆI
U Bunčićima danas ima 38 domaćinstava, isključivo Muslimana, razdijeljenih u mahale Bunčići i Karađuzi. Naselje je zbijenog tipa sa jasno razgraničenim mahalama, a nalazi se na prelazu padinskog dijela u veći kompleks ravnog obradivog zemljišta pod nazivom Duga njiva.
Prema našim istraživanjima, ako izuzmemo Vriciće, za koje smo ustanovili kada su se doselili, svi rodovi u Bunčićima su starosjedilački. Samo ime Bunčići za selo i mahalu govori nam da je ovdje postojalo rodovsko ime Bunčić i da se ono odnosilo na stanovnike ovog sela. Za tu imamo potvrdu u kontinuiranom pojavljivanju prezimena Bunčić u sidžilima mostarskog kadije od 1768. do 1849. godine. Nakon okupacije BiH od strane austrougarske monarhije postoji popis svih rodova u Drežnici. Iz tog popisa vidi se da u Drežnici više niko ne nosi ovo prezime, a prema našim istraživanjima ne postoji nikakvo sjećanje današnjih stanovnika ove oblasti da je prezime Bunčić postojalo u Drežnici. Međutim, postojanje podataka u istorijskim izvorima, kao i jasno razgraničenje mahala Bunćići i Karađuzi i svijest o zajedničkom porijeklu upućuje nas da se svi rodovi u mahali Bunčići nekad prezivali Bunčić i da su zajednićkog porijekla. Ova prezimena, uključujući i prezimena rodova koji su se iselili iz Bunčića, po svemu sudeći nastajala su u drugoj polovini XIX vijeka. Mahalu Bunčići karakterišu veoma stari arhitektonski kompleksi. Na pojedinim starijim objektima na dovratnicima isklesani su predmeti o čijem postanku i namjeni stanovnici ovog sela ne znaju ništa. U Bunčićima je, svakako, najinteresantnija plastika na nekadašnjem dovratniku stare Kajića kuće, a danas doprozornik na prezidanoj građevini. Na ovom doprozorniku isklesana je predstava konja, psa i neobičnog cvijeta koji nas posjeća na krin. Za datiranje nastanka ovog doprozornika (ukrasa) može nam poslužiti i arapska brojka 1175, koja odgovara 1755. godini. Pored toga, na drugoj strani prozora isklesan je jedan pješčani sat.
Zaselak Karađuzi nalazi se, kako kažu seljani, »poviše Bunčića«. To naselje je dobilo ime po rodu Karađuzi. Kako smo naglasili kada smo govorili o porijeklu ovog roda, nesumnjivo je da su se svi rodovi u Karađuzima i njihove raselice nekada preživali Karađuz. Za Bunčiće je karakteristično da od 1890. godine, osim porodice Vricić, nema doseljenika. Sa druge strane, ovo selo je dalo veoma mnogo iseljenika, posebno u Lisičine i Dragu. Prije 1890. godine, još za turskog vakta, iselili su se Cokići i Mušići u Dragu. Iz Karađuza su se u to vrijeme iselili i Pezići u Dragu. Pored toga u nekom obliku predvojene zadruge živjeli su u Bunčićima, Dragi i Lisičinama: Pinjići, Šamerići, Kadrići, Šaškovići i Mujići da bi se sasvim odselili: Kadrići, Šaškovići, Turkići i Šamerići.
POGLAVICA
Poglavica je naseljena muslimanskim stanovništvom. Selo je dobilo ime po tome što se nalazi ispod Glavice. Po tradiciji ovo je staro selo i u njega nije bilo većih doseljavanja.
Danas su doseljenici samo dvije porodice, i to Šamerići iz Karađuza i Pinjići iz Bunčića. Iz Poglavice su se od 1890. godine iseljavali u Dragu Balići i Beglerovići.
U ovom selu se, takođe, nalazi velik broj plastičnih ukrasa na kućama kojima današnji stanovnici ne znaju namjenu. Većina ovih znakova su danas u sekundarnom položaju i ugrađeni su u novije zgrade prilikom njihovog zidanja. Prema narodnoj tradiciji u ovom selu je živio i Toma Fijović, legendarni Drežnički sokolar, ćija se kuća i danas nalazi sačuvana u vlasništvu Bešića, koji su po istom predanju njegovi potomci.
LISIČINE
U Lisičinama danas ima 47 domaćinstava, od kojih je 10 hrvatskih i to tri Marića i sedam Raiča. Radi se o relativno novom naselju i svi stanovnici su doseljenici iz Bunčića, Poglavice i Zagreblja. Prema predanju selili su se da bi bili bliže pašnjacima na Čabulji i Čvrsnici. Jasno se razlikuju izdvojeni zaseoci rodovski struktuirani. Na Borkama su nastanjeni Marići, Huseići, Cokići i Šamerići. U Podborkama su Pinjići i Beglerovići. U Šamerićima je osim Šameriča i jedno domaćinstvo Pendića. U Kadrićima pored Kadrića žive Lalići. Na Zukvi su Turkići, a na Podužju ili u Raićima su Raiči. U vrijeme sastavljanja gruntovnice na Borkama kao kmetovi na zemlji Mehmeda Potura žive Marići. Od ostalih stanovnika, upisanih kao vlasnika kuća i imanja, stalno naseljeni, su djelimićno samo Raiči, a ostali još posjeduju i imanja u matičnim selima. Šamerići i Kadrići se tada prvi put javljaju u ovom selu i od tada se definitivno iseljavaju iz Karađuza. Od Pinjića se iseljava samo ogranak Pašići, koji u to vrijeme imaju zemlju u Pinjavcima, a kasnije za njima dolaze i drugi njihovi rođaci. Od tog vremena Raiči se, takođe, definitivno naseljavaju iz Poglavice na Podužje. Ostali rodovi koji danas žive u Lisičinama (Beglerovići, Huseići, Cokići, Pendići, Lalići i Turkići) doseljavaju se kasnije, uglavnom pojedinačno. Izuzetak su Turkići, koji su definitivno napustili Bunčiće. U ovom selu ima zemlje pogodne za obradu, prije svega terasa na kojima se uzgajala vinova loza, a danas uglavnom žitarice i različite vrste povrća.
DRAGA
Danas je ovo selo veoma gusto naseljeno. U pet mahala ima 60-tak domaćinstava. Zemlja je veoma skupa, a u toku su radovi na popravljanju starih i građenju novih kuća. To je, vjerovatno, iz razloga što je iz ovog sela najveći broj radnika na privremenom boravku i radu u inostranstvu i što se zarađeni novci u velikom broju investiraju u već postojeća imanja. Naselje nije staro i može se pratiti doseljavanje svih današnjih rodova. Prema narodnoj tradiciji razlog preseljavanju je blizina pašnjaka. Jedan od glavnih razloga bio je taj što ovo selo obiluje vodom. U prošlosti, naročito u austrougarskom periodu, bilo je samo u granicama ovog sela preko 30 mlinova u kojima su mljeli žito i stanovnici obližnjeg Rakitna, a i drugih sela zapadne Hercegovine. Pored hidroenergetskog potencijala, voda je korištena i za natapanje obradivih površina. Redovi za natapanje parcela vršeni su samo danu, a noću se voda koristila za pokretanje mlinova. O važnosti mlinova stanovnika Drage govori nam podatak da je u svakom gruntovnom ulošku upisan najmanje jedan mlin.
Prema predanju prvi su se u Dragu doselili Cokići iz Bunčića. Njihov rodonačelnik Coko sagradio je kulu na tri boja u Dragi, a tu su se od Cokića odvojili Mušići. Poslije njih su se doselili Pezići, a kasnije svi ostali. Prema podacima iz gruntovnice Cokići, Mušići i Pezići su stalno nastanjeni u Dragi. Šaškovići i Mujići u to vrijeme imaju kuće i imanja i u Bunčićima a Beglerovići i Balići u Poglavici. Imanja ovih porodica (radi se o po jednoj porodici iz svakog roda) su, u stvari, jezgra današnjih mahala. Na Krstacu su Šaškovići, na Lazini Balići, na Spili Mušići, na Lučinom docu Mujići i Pezići, a na Otoci Cokići i Beglerovići. Kao potvrda o postojanju Cokine kule su i apotropejski simboli isklesani u kamenu a kasnije uzidani u pojedine kuće, a potiču, u stvari, od materijala ove kule.

PORIJEKLO DREŽANJSKIH RODOVA

ALIĆ (Muslimani, Žlib)
U vrijeme sastavljanja gruntovnice 1890. godine spominje se samo jedno domaćinstvo sa ovim prezimenom. Kao vlasnici nekretnina upisanih u gruntovnom ulošku 28 vodi se Alić Mumin, sin rahmetli Ibrahima, sa kućom i dvorištem u Žlibu.

BALIĆ (Muslimani, Poglavica, Draga, Žlib)
Matično selo Balića je Poglavica. Smatraju da su starosjedioci u Drežnici. Prezime su dobili po pretku Zejnilu, koji je ubio »kaurina« Balov-harambašu iz Imotskog i po tome su njegovi potomci nazvani Balići. U Dragu su doselili iz Poglavice za vrijeme austrougarske vladavine. U Žlib je prije II svjetskog rata otišao na ženinstvo amidža našeg kazivača Omera Balića. U Drežnici se Balići prvi put spominju 1847. godine, kada se Muharem Balić, sin Mehmedov, vjenčao Eminom, kćerkom Osmanovom iz Milkovića. Balići su se iseljavali u Dragu i formirali današnju Balića mahalu u Dragi, koja broji desetak kuća.

BEČIĆ (Muslimani, Striževo, Perutac)
Smatraju da im je matično selo Striževo. Bečići se prvi put spominju u sidžilu mostarskog kadije 1939. godine, kada se Ibrahim Bečić iz Drežnice ženi sa Fatimom, kćerkom Osmana Kare Šahića iz Prigrađana. Ovaj rod je u vrijeme sastavljanja gruntovnice izgleda bio jedan od bogatijih u Drežnici. U Striževu Bečići imaju kuće pored mejtefa, a prema podacima iz gruntovnih knjiga vidi se da je posebno porodica već pomenutog Hasana, zvanog Batić, posjedovala veoma veliki broj parcela na području katastarske opštine Drežnica, između ostalog i nekoliko kmetovskih selišta.

BEGLEROVIĆ (Muslimani, Poglavica, Lisičine, Draga, Striževo, Donje Selo)
Prema predanju nekada su svi Beglerovići živjeli u Poglavici. Bila su dva brata: Zejnil (rodonačelnik Balića) i Begler. Begler je imao tri sina: Nurku, Kapetana i Galu. Svi su oni po Begleru prozvani Beglerovići. Gale se preselio u Dragu. On je imao tri sina: Muju, Imšira i Agu. Mujo je ostao u Dragi, Imšir se odselio u Striževo, a Aga se odijelio od oca. Agin unuk danas živi u Poglavici. Za vrijeme istraživanja u Poglavici su bila dva domaćinstva Nurkića, koji su znali da su se nekad prezivali Beglerović i u međuvremenu su opet zvanično uzeli to prezime. Po svemu sudeći, Gale je Ibrahim (gruntovni ulošci 172 i 193) koji pored kuće i imanja u Dragi posjeduje i jedan mlin i ova njegova kuća je jezgro Beglerovića mahale, koja danas u Dragi broji 12 domaćinstava. Nurko je Nurija (gruntovni uložak 170) i njegovi sinovi u ovo vrijeme nose dvojno prezime Beglerović-Nurkić, a Muharem je Kapetan (gruntovni uložak 173) i njegove potomke danas nazivaju Kapetanovići.

BEŠIĆ (Muslimani, Poglavica)
Prema predanju oni su potomci Tome Fijovića legendarnog drežničkog sokolara, a u njihovom vlasništvu je i kuća u kojoj je on živio. Za Bešiće se priča da ih je oduvijek bila samo jedna kuća, nisu mogli biti »mrginjdžije«. Nalazimo ih na istom mjestu i 1890. godine, kada je upisano samo jedno domaćinstvo u gruntovni uložak 171, a vlasnik je Ibrahim Bešić sin rahmetli Muharema.

BOBIĆ (Muslimani, Donje Selo)
Smatraju se starosjediocima u Donjem Selu. Prvi put se spominju u Drežnici 1890. godine, kada su u Donjem Selu upisana dva domaćinstva, i to: gruntovni uložak 16, čiji su vlasnici: Salih, Halil, Bećir, Ibrahim, Began, sinovi rahmetli Huseina Bobića, i gruntovni uložak 17, čiji je vlasnik Mujo Bobić, sin rahmetli Muharema.

COKlĆ (Muslimani, Draga, Lisičine)
Prema predanju Cokići su živjeli u Bunčićima, nasred sela, a i danas se zna gdje im je bila kuća. Prema istom predanju, još za turskog »vakta«. rodonačelnik Cokića Coko otišao je u Dragu, gdje su im bile »hajvanske« zgrade. Tamo je Coko podigao »kulu na tri boja«. Ostali su govorili: »Hajmo ga vratiti, odmetnuće se u hajduke«. Poslije Coke u Dragu su odselili i Muše, Šašak i Mujica, i od njih su porijeklom današnji: Mušići, Šaškovići i Mujići, koji, takođe, žive u Dragi. Na osnovu podataka iz gruntovnice 1890. godine Cokići su već stalno naseljeni u Dragi, što potvrđuje narodnu tradiciju o njihovom preseljenju. Cokići tada žive isključivo u Dragi. Ova tri domaćinstva Cokića u Dragi u ono vrijeme posjeduju 5 mlinova, što je, svakako, predstavljalo značajan ekonomski kapital. U Lisičinama postoji jedno domaćinstvo Cokića, koji su se doselili iz Drage.

ČARAPINA (Hrvati, Donje Selo, Ušče)
Prema predanju doseliili su se sa Vrdi. Na Vrdima ima 23 domaćinstva Čarapina i prema istraživanjima iz 1978. godine na Vrde su se doselili iz Ograđenika u Broćnu. Čarapine se prvi put javljaju u Drežnici 1833. godine, kada je Petar Čarapina bio kum na krštenju Tome, sina Vite Raiča i Marije Marić iz Donje Drežnice. Prema Status animarum župe Drežnica u Tramošnjiku, zaseoku Donjeg Sela, živjele su dvije porodice sa prezimenom Čarapina, zvani Marijanović. Po Marijanu, koji je kmet na kmetovskom selištu, dobili su Čarapine iz Donjeg Sela i nadimak Marijanovići. U isto vrijeme u Striževu živi Ante Čarapina, zvani Domić, kao kmet na zemlji Alije Hadži-Kahve iz Mostara. Analogno predanju o porijeklu ovog roda, koje smo zabilježili u Drežnici i na Vrdima, i Čarapine iz okoline Metkovića (Novo Selo) su porijeklom iz Broćna ili Mostarskog Blata, gdje su se doselili pod vodstvom Tome Bebića 1684. godine.

ČULINOVIĆ (Muslimani, Donje Selo, Ušče)
Smatraju se jednim od najstarijih rodova u Donjem Selu. Prvi put se spominju u vrijeme sastavljanja gruntovnice, kada u Donjem Selu postoje dva domaćinstva, i to: Salih i Ibrahim, malodobni sinovi rahmetli Hasana Čulinovića, upisani u gruntovni uložak 12 i Omer Čulinović, sin rahmetli Saliha, upisan u gruntovni uložak broj 13.

ĆUĆUROVIĆ (Muslimani, Striževo)
Ne znaju ništa o svom porijeklu. U vrijeme sastavljanja gruntovnice prvi put se spominju i upisani su u 8 gruntovnih uložaka.

DEJKlĆ (Muslimani, Žlib)
Porijeklom su od Delića, takođe iz Žliba. Dobili su novo prezime po nadimku, vjerovatno Deko. Po predanju bili su poznati po pravljenju pušaka »ostraguša« i nisu nikada služili vojsku. U novije vrijeme, poslije II svjetskog rata samo je jedan služio vojsku, i to u gardi. Dejkići se u Drežnici spominju od 1839. godine kada se Kadira, kći Saliha Dejkića udaje za Halila Čojreka (ili Čujreka) iz Drežnice. U gruntovnici 1890. godine upisano je samo jedno domaćinstvo, i to Ahmed Dejkić, sin rahmetli Bećira (gruntovni uložak 29).

DELIĆ (Muslimani, Žilib, Kosirica)
Delići su starosjedioci u Žlibu, a na Kosiricu su se iseljavali poslije 1890. godine. U vrijeme sastavljanja gruntovnice, 1890. godine, Delići su upisani u 5 gruntovnih uložaka.

DULIĆ (Muslimani, Bunćići, Zagreblje)
Dulići su u Bunčićima starosjedioci, a jedna porodica se sedamdesetih godina preselila u Zagreblje. Staro prezime im je, vjerovatno bilo Bunčić, a sadašnje su dobili po pretku Duli, na kojeg nas podsjeća lokalitet Dulin čair. Prema predanju u Bunčićima su živjela tri brata čije je zajedničko prezime bilo Dulić. Po jednom bratu su se izdvojili Huseići, a po drugom Turkići. I sada postoji kuća u kojoj su nekada zajedno stanovali. Turko se odselio u Lisičine, gdje su kupili zemlju od nekog starog Zovka, koji je živio u Poglavici. U Lisičine su došli na šikaru, koju su iskrčili i sagradili kuću. Dulići se u Drežnici prvi put spominju 1890. godine.

DŽAFIĆ (Muslimani, Zagreblje)
Džafići imaju nadimak Drečanovići. Prvi put se spominju 1890. godine kada žive u Zagreblju i u gruntovni uložak 91 upisani su kao vlasnici Ahmed i Mustafa Džafić, sinovi rahmetli Ahmeda. Isti vlasnici su posjedovali takođe u Zagreblju, i kmetovsko selište Vrljić, upisano u gruntovni uložak 93. Ovo kmetovsko selište 1924. godine »agrarom« prelazi u vlasništvo porodice Vrljić.

EGLENOVIĆ (Muslimani, Striževo, Rogebrdo)
Matično selo im je Striževo, odakle su se jednim dijelom odselili na Rogebrdo. Prema podacima iz 1890. godine Eglenovića je u to vrijeme bilo i u Striževu i na Rogebrdu. Vlasnik kuće na Rogebrdu upisane u gruntovni uložak 46 je Omer Eglenović, sin rahmetli Halila, i on je tada stalno nastanjen na Rogebrdu. U gruntovni uložak 53 upisano je imanje u Striževu, čiji je vlasnik Ibrahim Eglenović, sin rahmetli Halila. U isto vrijeme, djeca već rahmetli braće Ahmeda i Jusufa zajednički posjeduju nekretnine u Striževu i na Rogebrdu upisane u gruntovne uloške 51 i 48, s tim što u Striževu imaju samo kuću i okućnicu.

HASIĆ (Muslimani, Bunčići)
Hasići žive u zaseoku Karađuzi. Znaju da su se nekad prezivali Karađuz i da su dobili prezime po pretku Hasanu. U gruntovnim knjigama 1890. godine upisano je jedno imanje sa kućom u Karađuzima, gruntovni uložak 160, kao vlasništvo Alije i Jusufa Hasića, sinova rahmetli Hasana. Za potvrdu veze između Karađuza i Hasića poslužiće nam podatak iz gruntovnice gdje se kao suvlasnik kmetovskog selišta Soldo, gruntovni uložak 315, u kojem su upisane livade i oranice Ominje, pojavljuje Alija Karađos zvan Hasić sin umrlog Hasana. Očito je da se radi o Aliji Hasiću, koji zajedno sa bratom Jusufom posjeduje kuću i imanje upisano u već pomenuti gruntovni uložak 160. Pisanje prezimena Karađos, umjesto Karađuz, očito predstavlja slovnu grešku, jer stanovnici Drežnice ovaj zaselak isključivo zovu Karađuzi.

HODŽIĆ (Muslimani, Striževo)
Smatraju da su dobili prezime po pretku koji je bio hodža, ali se ne sjećaju koje im je bilo staro prezime. Hodžići su 1890. godine posjedovali deset imanja sa kućama u središnjem dijelu Striževa, raspoređenih u tri grupe. Imanja su bila upisana u slijedeće gruntovne uloške 52, 54, 55, 56, 57, 58, 64, 65 i 72 a pod 73 su upisani Mehmed i Alija Hodžić zvani Taraš, sinovi rahmetli Omera. Porodica upisana u posljednjem gruntovnom ulošku i danas se preziva Hodžić, a Taraš im je, izgleda, jedno vrijeme bio samo nadimak.

HUSEIĆ (Muslimani, Bunčići, Lisičine)
Prema predanju nekada su se prezivali Dulić, a, prije toga, vjerovatno Bunčić. O tome vidi više kada budemo govorili o Bunčićima. U Lisičine se odselila jedna porodica. U gruntovnici su 1890. godine upisana tri domaćinstva. Tada se upisuju pored prezimena Huseić i drugim prezimenom Mujić. Njihov suvlasnički odnos upućuje nas da su Huseići i Mujići još tada bili u relativo bliskom srodstvu i da im je zajedničko prezime nekada moglo biti i Huseić i Mujić.

JAKOVLJEVIĆ (Hrvati, Zagreblje)
Smatra se da je Jakovljevićima staro prezime bilo Jurić i da ih je uvijek bilo samo jedno domaćinstvo. U matičnoj knjizi mrtvih župe Seonica 1823. godine upisano je da je u Drežnici umro Jozo Jakovljević i ukopan u Šarića groblju. Jakovljevići se nakon toga ne pojavljuju u matičnim knjigama do pred kraj XIX vijeka. Jakovljevići u Drežnici su porijeklom od Jurića i novo prezime su dobili po pretku Jakovu.

JURIĆ (Hrvati, Perutac)
Smatra se da su jedan od starosjedilačkih rodova u Drežnici. Jurići su u vrijeme sastavljanja gruntovnice, 1890. godine vlasnici zemlje koju obrađuju, pa čak posjeduju i dva kmetovska selišta. Imanja se nalaze u Zagreblju i na Perucu. Pored nekretnina na Perucu (gruntovni uložak 43) i Zagreblju (gruntovni uložak 123) iste osobe su vlasnici i kmetovskog selišta Brekalo (gruntovni uložak 217) i kmetovsko selište Krešić (gruntovni uložak 122). Agrarom 1924. godine ova kmetovska selišta prelaze u vlasništvo porodica Brekalo i Krešić. Iz gore navedenog vidi se da u to vrijeme sastavljanja gruntovnice Jurići žive i u Zagreblju i na Perucu.

KADRIĆ (Muslimani, Lisičine, Rogebrdo)
Po predanju živjeli su u Karađuzima, odakle su se postepeno preseljavali u Lisičine, a na Rogebrdo je jedan otišao na ženinstvo. U vrijeme sastavljanja gruntovnice u Karađuzima posjeduje samo kuću sa dvorištem i dva vrta Osman Kadrić, sin rahmetli Mehmeda, zajedno sa svojom majkom udovicom Saimom Kadrić, rođenom Omerović (gruntovni uložak 159). U isto vrijeme imanje pomenutog Osmana i njegove majke Saime sa kućom u Lisičinama upisano je u gruntovni uložak 183. Kadrići su se do danas potpuno preselili u Lisičine, a pomenuta kuća u Karađuzima danas je vlasništvo Hasića.

KAJIĆ (Muslimani, Bunčići)
Po predanju bila su nekad četiri brata: Kavo, Dule, Pinje i Huse. Od njih su današnji: Kajići, Dulići, Pinjići i Huseići. Ne zna se koje im je bilo staro prezime. U vrijeme sastavljanja gruntovnice u Bunčićima žive dvije porodice Kajića, i to: Alija Kajić, sin rahmetli Omera, upisan u gruntovni uložak 143 i Hasan i Mustafa Kajić, sinovi rahmetli Mehmeda, upisani u gruntovni uložak 145. Vidi: BUNČIČ.

KURTOVIĆ (Muslimani, Žlib, Kosirica, Ušće)
Smatra se da su porijeklom od Gacka. U Drežnici matično selo im je Žlib, odakle se u novije vrijeme sele na Ušće i Kosiricu. U sidžilima mostarskog kadije Kurtovići se spominju u Donjoj Drežnici od 1839. godine. O zajedničkom porijeklu Kurtovića i Mašića imamo potvrdu u gruntovnom ulošku 779. U ovom gruntovnom ulošku upisana je katastarska čestica dvorište u Žlibu kao vlasništvo Mahmuta Kurtovića, sina rahmetli Ahmeda, u iznosu od jedne polovine, a drugu polovinu dijele na jednake dijelove Halil, Hasan, Omer i Mehmed Mašić, sinovi rahmetli Mahmuta. Nešto kasnije, 1903. godine dio Hasana Mašića nasljeđuje njegov sin, sada Mahmut Mašić, zvani Kurtović. Ovo dvojno prezime postoji sve do 1956. godine, kada se posebno vode samo Mašići i samo Kurtovići.

LALIĆ (Muslimani, Bunčići, Lisičine, Donje Selo)
Nekada su svi Lalići živjeli u Karađuzima, zaseoku Bunčića. Za vrijeme austrougarske okupacije počeli su se preseljavati u Lisičine, a u Donje Selo preselio se nekadašnji šef mjesnog ureda Drežnica Ibro Lalić poslije II svjetskog rata. Prema predanju, Lalići su od Karađuzovog plemena. Pamte da im se pradjed zvao Mehmed Karađuz i da vode porijeklo od mostarskog Karađozbega. Prezime Lalić dobili su po pretku Taimilu, koga su zvali Lale. U vrijeme osnivanja gruntovnice u Karađuzima je upisano samo jedno domaćinstvo Lalića, i to u gruntovni uložak 162 upisani su kao vlasnici Alija i Mehmed Lalić sinovi rahmetli Arslana.

LULIĆ (Muslimani, Donje Selo)
Porijeklom su iz Sovića. Otac Huseina, današnjeg domaćina, vjenčao se udovicom Mahmuda Mušića iz Donjeg Sela. U vrijeme osnivanja gruntovnice nisu upisani.

MACIĆ (Muslimani, Ušće)
Doselili su se iz Gornjih Jasenjana, gdje ih i danas ima nekoliko domaćinstava. U vrijeme osnivanja gruntovnice 1890. godine nisu upisani.

MARIĆ (Hrvati, Lisičine)
Po predanju doselili su se sa Vrda, a daljom starinom su iz Goranaca. Na Borke ih je doveo mostarski Memiš-aga Ćiber. Marići se u Drežnici kontinuirano javljaju, prema matičnim knjigama, od 1822. godine do danas. U Striževu se prvi put spominju 1828. godine, a na Borkama 1890. godine. U Striževu su 1890. godine u vlasništvu Hasana Bećića, zvanog Batića, upisana dva kmetovska selišta u gruntovne uloške 88 i 89, a koristili su ih Blaž i Marijan Marić. Uredbom o vlasnosti na kmetovskim selištima 1924. godine nekretnine upisane u ove gruntovne uloške prelaze u vlasništvo porodica Marić. Kmetovska selišta Marić upisana u gruntovne uloške 180 i 181 koristile su porodice Šimuna i Marijana Marića, a bila su u vlasništvu Mehmeda Potura, sina pokojnog Mihajla iz Mostara. Godine 1894. pravo vlasništva prenosi se na Aišu Drežnjak (Potur), kćer umrlog Mehmeda iz Durguta (Turska). Već pomenutom uredbom o vlasnosti na kmetovskim selištima sve nekretnine prelaze u vlasništvo porodice Marić, u čijem se i danas nalaze. Prema Status animarum Marića je bilo četiri domaćinstva u Striževu, a na Borkama dva. Na Borkama potomci Šimuna Marića imaju nadimak Prndići, a Marijana Marića Šegići. Po svemu sudeći Marići su, najvjerovatnije, doselili u Drežnicu iz Goranaca, preko Vrda.

MEMlĆ (Muslimani, Donje Selo)
Zna se da su u bliskoj vezi sa Omerovićima. Ne znaju koje je starije prezime. U Drežnici se spominju od 1839. godine, kada je zastupnik na vjenčanju u sidžil mostarskog kadije upisan Zuko Memić, sin Omerov. Godine 1890. u gruntovni uložak 18 kao vlasnik upisan je Mujo, sin Mehmeda Memića, a u gruntovni uložak 25 Mehmed, sin Osmana Memića. O vezi ovog roda sa Omerovićima detaljnije ćemo obrazložiti kada budemo govorili o Omerovićima.

MEZIĆ (Muslimani, Zagreblje, Kosirica)
Smatraju se starosjediocima u Zagreblju. Na Kosiricu su se doselili iz Zagreblja. Kontinuirano se spominju u sidžilima mostarskog kadije od 1766. godine, a bliže određeno u Gornjoj Drežnici od 1839. godine. Godine 1890. posjedovali su imanja upisana u slijedeće gruntovne uloške: 34 – Mehmed, sin Bajrama (samo kuća sa okućnicom); 84 – Ahmet, sin Halila (samo kuća sa okućnicom); Alija, sin Halila; 95 – Mahmut, sin Halila; 96 – Ramadan, sin Mehmeda; 97 – Mehmed i Alija, sinovi Bajrama i Kadira udovica Bajramova (samo kuća sa okućnicom); 98 – malodobni Ibrahim i Fatima, djeca Ahmeda; i 99 – Ramadan, sin Mehmeda, i Alija, i Mehmed i Kadira, udovica iza Bajrama (samo kuća).

MUJIĆ (Musilimani, Bunčići, Draga)
Prezime su dobili prema pretku Muji. Staro prezime ne znaju, ali po svemu sudeći, nekada su se prezivali Bunčić. Godine 1890. u gruntovnom ulošku 125 upisani su Jusuf, sin Ahmeda, i Mustafa i Alija, sinovi Omera, kao suvlasnici kuće u Bunčićima sa Huseić Omerom i Huseinom. Mustafa i Alija posjeduju u to vrijeme kuću sa imanjem u Bunčićima, a zajedno sa Jusufom upisano im je imanje sa kućom u Dragi u gruntovni uložak 192. U Dragi pomenuti Mujići posjeduju dva mlina. U ovo vrijeme izgleda da su Mujići bili stalno nastanjeni u Bunčićima, a da im je imanje u Dragi služilo kao povremeno stanište, gdje su imali mlinove i bili bliže pašnjacima. Kada smo govorili o Huseićima, već smo napomenuli mogućnost bliskost srodstva ova dva roda.

MUMINOVIĆ (Muslimani, Poglavica)
Muminovići su stari rod, »vuku se od kaura«. U gruntovnim ulošcima 164 i 165 (samo kućište sa kućom) kao vlasnici upisani su Ahmet i Mumin, sinovi Ahmeta Muminovića iz Poglavice.

MUŠlĆ (Muslimani, Draga, Donje Selo,Ušče)
U Dragu su se Mušići doselili iz Bunčića. Staro prezime im je Cokić, a još starije, vjerovatno, Bunčić. Prezime su dobili po pretku Musi. Godine 1890. već su stalno naseljeni u Dragi i upisani u gruntovni uložak 195, kao vlasnici na ovom imanju i dva mlina, Ahmet, sin Mustafe, i Ibrahim i Pašan, sinovi Omera. Mušići u Donjem Selu, kao i dva domaćinstva formirana od njih, ne znaju za svoje porijeklo, a 1890. godine kao vlasnici kuće i imanja u Donjem Selu upisani su Omer i Halil, sinovi Muharema Mušića.

OMERIKA (Muslimani, Ušče – Naselje)
Halil Omerika je bio šumar u Drežnici, doselio sa Zijemlja.

OMEROVIĆ (Muslimani, Donje Selo, Ušče)
Matično selo im je Donje Selo odakle su se dvije porodice odselile radi službe u Ušće. Zabilježili smo predanje da su porijeklom od Mihalja (katolika) iz Rakitna. Znaju da su u srodstvu sa Memićima. Po svemu sudeći, staro prezime im je bilo Memić. To zaključujemo po tome što se u sidžilu mostarskog kadije 1839. godine spominje kao zastupnik na vjenčanju Zuko Memić, sin Omera, a u gruntovnom ulošku 8 kao vlasnik upisan je Zukan Omerović, zvan Memić, sin Omera. U gruntovnom ulošku 24 kao vlasnici upisani su: Hasan, Ibrahim i Mehmed Omerović, zvani Memić, sinovi umrlog Omera. U isto vrijeme u gruntovnim ulošcima: 19, 20, 21, 22 i 23 kao vlasnici upisani su: Mustafa, Jusuf, Ramadan, Rizvan i Čerim Omerović, zvani Memić-Ibrić, sinovi Ibrahima.

PALlĆ (Muslimani, Donje Selo)
Oni su doseljenici iz Jablanice i potomci su hodže koji je službovao u Donjoj Drežnici prije II svjetskog rata.

PENDIĆ (Musilimani, Zagreblje, Lisičine)
Matično selo im je Zagreblje, a jedno domaćinstvo se preselilo u Lisičine. Dobili su prezime po pretku hadžiji Pendi. To je bila bogata aginska porodica. Imali su u Borćanima (Duvno) 168 dunuma livada. Ne sjećaju se koje im je bilo staro prezime. Godine 1890. u Zagreblju postoje dva domaćinstva Pendića. U gruntovni uložak 100 kao vlasnik upisan je Mustafa Pendić, sin Mustafe, a u gruntovni uložak 101 upisani su: Ibrahim i Ahmed, sinovi Alije; Alija, sin Mahmuda; i Mahmud i Šaćira, djeca Omera.

PEZIĆ (Muslimani, Draga)
Pezići su se doselili u Dragu poslije Coke, iz Karađuza. Godine 1890. posjeduju imanja upisana u pet gruntovnih uložaka, i to sve u Dragi. Vlasnici su četvorica braće: Alija, Mustafa, Omer i Ahmed, sinovi Omera, i Jusuf, Ramadan i Begzada, djeca Hasana. Pomenuta četvorica braće očito su podijelila imanje koje je ostalo poslije njihovog oca Omera. Tako su sva četvorica u jednakim dijelovima vlasnici nekretnina upisanih u gruntovni uložak 190. Omer je upisan kao vlasnik u gruntovni uložak 188, a Ahmed 191. Alija i Mustafa su upisani kao suvlasnici, u gruntovni uložak 189, sa tim da su im pripala dva mlina. Djeca Hasanova su suvlasnici upisani u gruntovni uložak 197.

PINJIĆ (Muslimani, Bunčići, Poglavica, Lisičine)
Matično selo im je Bunčići, odakle su se u novije vrijeme preselili u Poglavicu i Lisičine. Imanja Pinjića 1890. godine upisana su u devet gruntovnih uložaka. Kao vlasnici javljaju se lica sa prezimenom Škegrić i Škegrić zvan Pinjić. Svi predstavnici ovog roda nastanjeni su u Bunčićima i samo Mehmed i Pašan imaju pored kuće u Bunčićima i kuću u Lisičinama. Danas u Lisičinama Pinjiči imaju nadimak Pašići, prema pretku Pašanu. Samo jedan dio porodica nosi prezime Škegrić-Pinjić i oni su potomci Pinje koji se spominje u predanju. Ostali Škegrići su kasnije uzeli, takođe, prezime Pinjić.

RAlČ (Hrvati, Ušče, Donje Selo, Zagreblje, Lisičine)
Danas postoje dvije grupe Raiča u Drežnici. Jedni su u Donjoj Drežnici (Ušče i Donje Selo), a drugi u Gornjoj Drežnici (Zagreblje i Lisičine). Na području mjesne zajednice Drežnica Raiča osim u dolini Drežanjke ima i u Donjim Jasenjanima, Ćopima i na Vrdima. Prema opšte prihvaćenom predanju Raiči spadaju u starosjedilačke rodove u Drežnici. Pored ovog shvatanja o starini ovog roda od najstarijeg predstavnika Ivana Raiča, koji je živio u Donjem Selu, zabilježili smo predanje da su se njegovi preci doselili iz sela Strmice kod Mostara bježeći od kuge. Nastanili su se kao kmetovi na zemlji Memić Alije iz Mostara. Po dolasku privremeno su se smjestili u pećini Oknjaći, a kasnije su prešli na lijevu stranu Drežanjke u Donje Selo i odatle u Gornju Drežnicu. Prema pristupačnim izvorima prvi pomen Raiča u Drežnici pada u prvu polovinu XVIII vijeka. Od tog vremena Raiči se kontinuirano spominju u matičnim knjigama. U Donjoj Drežnici prvi put se spominju 1828. godine, kada se ženi Vito, sin pokojnog Mije Raiča iz Donje Drežnice sa Matijom Marić, kćerkom Ante Marića iz Striževa. Za razliku od njih Raiči u Gornjoj Drežnici (Poglavica i Podužje u Lisičinama) na svojoj su, zemlji. U Statusu animarum svi upisani Raiči žive na Podužju. Raiči su se između sebe ženili, što je vidljivo iz Statusa animarum. Naime Raič Stipan je bio oženjen Drinom, rođenom Raič iz Goranaca, a njegov sin Ivan oženio se Lucom, rođenom Kuntić (Raiči iz Donjeg Sela) iz Drežnice. Pored vlasništva na zemlji ovo je još jedan indikator da Raiči u Donjem Selu i u Gornjoj Drežnici nisu u bližem srodstvu i da su oni u Gornjoj Drežnici starosjedioci, a u Donjem Selu doseljenici iz Strmice, kako je već rečeno u pomenutom predanju. Na Vrdima smo uspjeli da zabilježimo samo konstataciju da je u svim selima gdje postoje, Raiča kuća na kraj sela. U to smo se uvjerili i u Drežnici.

ŠAMERIĆ (Muslimani, Poglavica, Lisičine)
Porijeklom su iz Karađuza u Bunčićima. Godine 1890. upisani su kao vlasnici kuće i dvorišta u Karađuzima Ahmed i Mahmud, sinovi Omera, Mahmud i Jusuf, sinovi Mahmuda, i Ibrahim, sin Ibrahima. U isto vrijeme isti vlasnici posjeduju imanje sa kućom u Lisičinama upisano u gruntovni uložak 182. Na ovo imanje u Lisičinama svi Šamerići se preseljavaju poslije 1890. godine, tako da ih danas više nema u Karađuzima.

ŠARIĆ (Hrvati, Zagreblje, Perutac, Inač)
U Zagreblju postoji zaselak Šarići u kojem žive svi Hrvati u ovom selu. I najstarije katoličko groblje u Drežnici, koje se nalazi u Zagreblju, naziva se Šarića groblje. Šarića groblje spominje se od 1822. godine. Smatra se da su u Drežnici živjeli i prije dolaska Turaka. Godine 1890. su živjeli isključivo u Zagreblju. Svi su vlasnici imanja i kuća u kojima žive. Šarići na Inču nose nadimak Barišić, po pretku Bariši, koji je u gruntovnom ulošku 103 upisan kao otac vlasnika Stanka i Matiše. Dvije od tri porodice Šarića na Inču već danas počinju da preuzimaju nadimak Matišići, po pokojnom Matiši, ali se i dalje svi označavaju kao Barišići. Na području mjesne zajednice Drežnica Šarića je bilo u Donjim Jasenjanima i u Divoj Grabovici i doseljenici su iz Drežnice.

ŠAŠKOVIĆ (Muslimani, Zagreblje, Draga)
Odselili su se iz Bunčića, a prezime su dobili po Šašku na koga nas podsjeća lokalitet Šaškova ograda. Prema podacima iz 1890. godine u gruntovni uložak 138 kao vlasnik upisan je Osman, sin Osmana. Pored ovog upisa, koji se odnosi na kuću i imanje u Bunčićima, Osman je vlasnik i imanja sa mlinom u Dragi, upisano u gruntovni uložak 194.

ŠUTIĆ (Muslimani, Striževo)
Šutići žive u zaseoku Sveća. Prije više od 60 godina živjeli su u Striževu. Djed im se oženio sa Sveće (od Bečića). Kako je ona imala više zemlje, on pređe na Sveću. Godine 1890. kao vlasnik u Striževu upisan je u gruntovne uloške 61 i 62 Omer, sin Hasana. Ne znamo u kakvom odnosu su bili Šutići sa Zlojićima u to vrijeme. Moguće da su se nekad prezivali Zlojić, jer su u dijelu kuće upisane u gruntovni, uložak 61 kao suvlasnici upisani Ibrahim i Osman, sinovi Mumina, i Mumin, sin Mahmuda, svi Zloje. Na više mjesta se spominje Osman Šuta kao darodavac zemljišta za izgradnju crkve u Donjem Selu.

TOPIĆ (Muslimani, Striževo)
Topići danas žive na Grubilasu, gdje su se doselili iz Striževa. Godine 1890. Topići su upisani u Striževu, i to Mumin, sin Saliha, u gruntovni uložak 59, a Halil, sin Saliha, upisan je kao vlasnik kuće i vrta u Striževu u gruntovni uložak 60, dok na Grubilasu posjeduje takođe kuću i imanje.

TURKIĆ (Muslimani, Ušče, Donje Selo, Lisičine)
U Ušće i Donje Selo Turkići su se doselili iz Lisičina. U Lisičine su se doselili iz Bunčića. Nekad su se prezivali Dulić. Otišli su u Lisičine na šikaru. Godine 1890. žive isključivo u Bunčićima i upisani su u slijedeće gruntovne uloške: Omer, sin Alije, 139 i 142; i Alija, sin Hasana, 141 i 142.

VRICIĆ (Muslimani, Bunčići)
Porijeklom su iz Loparice kod Duvna, a u Drežnicu su se doselili oko 1905. godine. U Rakitnu su se bavili kovačkim zanatom i bili su kod Stipana Zlomisliča. Stari Turkić i Šašković ga nagovore i dođe u Drežnicu. Jedno vrijeme je bio u Šaškovića kući. Osim kovanja bavili su se trgovinom i švercom.

ZLOJIĆ (Muslimani, Striževo)
O porijeklu ništa ne znaju. Godine 1890. kao vlasnici upisani su Ibrahim, sin Mumina, i braća Osman i Mumin, sinovi Mahmuda. Svi oni su vlasnici nekretnina na gruntovnim ulošcima 63 i 87, a suvlasnici su sa Omerom Šutićem na gruntovnom ulošku 61. Upisani su kao Zlojo, a kasnije se pojavljuje oblik Zlojić. Nekad je ovo bio veoma ugledan rod. Naime, opisujući borbe za vrijeme kandijskog rata, pogibija Kardum-harambaše locira se u Drežnicu, a kao vinovnik spominje se Zlojić Omer-aga iz Drežnice.

ZUKIĆ (Muslimani, Rogebrdo, Striževo)
Matično selo im je Striževo, odakle su se doselili poslije diobe. Godine 1890. kao vlasnici nekretnina upisani su u gruntovni uložak 47 (Rogebrdo) i 50 (Striževo) Omer i Mumin, sinovi rahmetli Zuke. Pošto je Omer sam vlasnik imanja na Rogebrdu, a suvlasnik u Striževu, njegovi nasljednici preseljavaju definitivno na Rogebrdo, a Muminovi ostaju u Striževu.

ŽUŠKlĆ (Muslimani, Bunčići)
Žive u Karađuzima, gdje su bili upisani i 1890. godine. Te godine kao vlasnici upisani su u gruntovne uloške 161 i 163 Omer, sin Ibrahima, i Ibrahim, sin Alije. Prema predanju imali su begluk na Vrbi u Duvnu. Nekada su se prezivali Karađuz, a današnje prezime su dobili po nadimku pretka Ruško = Žuško.