Main Menu

Istorija Drežnice 3

Narodna medicina drežnjaka

Sakupljanje građe o poznavanju bolesti i povreda, te narodnim načinima liječenja i poznatim sredstvima za liječenje kod stanovništva Drežnice, vršeno je tokom 1979, 1980. i 1981. godine. Građa je sakupljana u selima Gornje i Donje Drežnice i u selu Potoci kod Mostara, gde su naseljeni mnogi Drežnjaci. S obzirom na to da se radi o sakupljanju i proučavanju narodnog liječenja kod stanovništva koje je naseljavalo kanjon rijeke Drežanjke, moglo se pretpostaviti da će stanovništvo, vjekovima udaljeno od komunikacija i ostavljeno samo sebi, imati bolje i više razvijenu i sačuvanu i dijagnostiku i terapiju. Međutim, sakupljena građa ne samo da ne potvrđuje ovu pretpostavku, već je i opovrgava.
Sakupljeni podaci o dijagnostici ukazuju na to da su narodna znanja o bolestima u ovom kraju prilično oskudna i da se svode na veoma uopštene dijagnoze: kad boli grlo, kad boli uho, kad su slabi bubrezi, reuma kad uhvati, kad je na čovjeku struna (pomjeren želudac) ili strava. Kod povreda konstatuju prelom, iščašenje, ranu, uboj, ubod, posijeklinu, opekotinu i ukletim! (ujednu ranu).
Opšta pojava da su dijagnostika i terapija u vezi s oboljenjima novorođenčadi sasvim nerazvijene, konstatovana je i u Drežnici. Po pričanju, natalitet novorođenčadi je bio veoma visok, ali isto tako i mortalitet. Međutim, to se smatralo skoro normalnom pojavom. Za veoma česte slučajeve smrtnosti novorođenčadi, objašnjenje je bilo: »Prekinulo ga nešto«, »izjele mu vještice srce«, ili sasvim uopšteno, »Bog dao – bog uzeo«, u čemu se ogledala i izvijesna doza fatalizma.
Sakupljanjem podataka o “prenosiocima tradicionalnih načina liječenja, o takozvanim »narodnim ljekarima«, ustanovljeno je da na oko tri hiljade stanovnika Drežnice, danas u njoj ima pet takozvanih narodnih ljekara, lokal­nog značaja. (Podaci o njima, o njihovom značaju i načinu rada nalaze se vi Folklornom arhivu Zemaljskog muzeja BiH.) Ni jedan od ovih narodnih ljekara ne bavi se liječenjem profesionalno, niti su “mu prihodi od liječenja važniji izvor sredstava za život. Oni pružaju pomoć, i to svaki od njih pomoć samo jedne određene vrste, kad neko iz njihove okoline to od njih zatraži. Ni jedan od njih nije poznat po tom svom znanju van Drežnice, i njihova uloga ne prelazi granice ispitivane oblasti. Karakteristično je da su i oni, kao i svi ostali stanovnici Drežnice, bar jednom u životu tražili pomoć u bolesti od narodnih ljekara van svoje oblasti, od onih poznatih u cijeloj Hercegovini. Nema toga ko nije išao po lijekovite trave Radetu Marinčiću u Mostar, (poznatijem kao »Rade s Bijelog brijega«, Ahmetu Karaici na Žegulju kod Stoca, hodži Trtaku u Mostar ili Mati Zoriću u Hamziće.
Tragajući za podacima o ličnostima iz bliže prošlosti koje su se u Drežnici bavile lijećenjem, ili su bar bile poznavaoci narodne tradicije lijećenja, od svih informanata dobijalo se prvo podatke o umrlom Aliji Bubalu iz Bijelog polja (danas Potoci kod Mostara), čiji se recepti za pravljenje melema i sada koriste. Druga ličnost koja se spominje je katolički sveštenik don Nikola Jurić koji je do pred drugi svjetski rat bio župnik u Drežnici. Pored svoje osnovne, svešteničke dužnosti, on je vodio jednu priručnu apoteku i pružao narodu iz Drežnice prvu pomoć u bolesti i kod povreda. Jednostavnije slučajeve bolesti i povreda liječio je sam, a ostale je upućivao dalje, obično u Mostar. U jedinoj sobi u župnom uredu, uređenoj da može da služi i kao ambulanta, čuvao je i odatle dijelio bolesnicima ljekovite trave i lijekove. Ljudi koji ga se sjećaju pričaju da je imao i dosta medicinskih knjiga. Na žalost, sve to je izgorjelo za vrijeme II. svjetskog rata i o svemu tome ljudi još samo pričaju, spominjući s velikim simpatijama i zahvalnošću boga čovjeka. Od nekolikih informanata zabilježeno je još da je neki Mahmut Mašić liječio rukom, to jest dodirom ruke, ali samo za srebrnu krunu.
Što se tiče sredstava koja se koriste za liječenje, materia medica, za ono malo bolesti i povreda koje poznaju i pokušavaju sami da lijeće, može se reći da su s obzirom na ono što im pruža prirodna sredina, prilično skromna. Zabilježeno je svega oko četrdesetak biljaka koje se smatraju lijekovitim i kao takve sakupljaju, suše i koriste, iako i sami kažu da na obližnjem brdu Tmorac »raste svaka biljka što je u svjetu ima!« Uz ovih četrdesetak biljaka sa lijekovitim svojstvima, zabilježeno je i desetak sredstava životinjskog i drugog porijekla, koja se koriste za liječenje.
Uzevši u obzir sve što je rečeno o dijagnostici, terapiji, narodnim ljekarima i sredstvima za liječenje, kao i dati pregled građe, može se reći da je uloga narodne medicine u životu stanovnika Drežnice svedena na najmanju moguću mjeru. Ograničena je uglavnom na intervencije kod preloma i iščašenja (i to uglavnom samo zatvorenih), na namještanje strune i korišćenje određenog broja lijekovitih trava. Razloga ovakvom stanju zatečenom u ispitivanom kraju u vrijeme između 1979. i 1981. godine, može biti nekoliko. Na prvom mjestu, ne raspolažemo ni pisanim podacima ni podacima iz predanja o tome kakva je narodna medicina u Drežnici bila recimo u prvoj, pa i drugoj polovini 19. vijeka, kada narodnu kulturu počinju da zahvataju brže i brojnije promjene. Možda su tradicionalni načini liječenja prije tog vremena imali značajniju ulogu, a možda istu. Od uticaja na reduciranje uloge narodne medicine i stvaranje današnjeg stanja (pod pretpostavkom da je ta uloga ranije bila znatnija) vjerovatno je i činjenica da se s osnivanjem župe Drežnica 1870. godine i izgradnjom župne kuće, počinje da osjeća djelovanje fra Mije Niikolića, po njegovom dolasku u Drežnicu. Naime, prvi župnik u novoosnovanoj župi, fra Mijo Nikolić, pored svog osnovnog svešteničkog poziva, djeluje i pomažući narodu u bolesti, jer se interesuje za narodnu medicinu. On je, naime, još 1868. godine, dakle prije dolaska u Drežnicu, sastavio rukopisnu knjigu »Domaći ljekar«. Na početku knjige, u pozdravu »štiocu«, on kaže: »Pomogo sam što sam mogo one koi bi me pitali, i evo u mlogim imadući iskušanje i svagdanje vježbanje, sabro sam nekoliko ljekaria u ovi vez«.” Nemamo razloga da sumnjamo da on nije s praksom pomaganja bolesnim ljudima nastavio i kasnije, kada je već tu svoju rukopisnu knjigu sastavio, i kada je 1870. godine došao za paroha u Drežnicu. Djelovanjem u tom prilično teško dostupnom kraju, navikao je ljude da mu se obraćaju za pomoć. Na taj način, počeli su da napuštaju i zapuštaju svoje dotadašnje tradicionalne načine liječenja, na prvom mjestu internih bolesti, koje su uvijek predstavljale veliku nepoznanicu. Uz to, pismeni ljudi su počeli da nabavljaju i da donose knjige V. Pelagića i S. Sadikovića o čuvanju zdravlja i liječenju domaćim sredstvima, a ostali Drežnjaci obraćali su se vlasnicima tih knjiga da im u njima nađu ono što njih interesuje.
Fra Mijo Nikolić, prvi paroh drežnički, umro je 1875. godine, ali izgleda da su sveštenici koji su poslije njega službovali u ovoj župi, nastavili s praksom pomaganja narodu u bolesti. U Drežnici se sjećanje na fra Miju Nikolića nije sačuvalo, kao ni na njegove sljedbenike. Međutim, u župnoj kući su se uvek mogli dobiti bar neki osnovni lijekovi kao i savjet šta da se radi u bolesti ili kod povrede. Posljednji sveštenik koji je na tom polju intenzivnije dijelovao, i koji je ostao u sjećanju, jeste don Nikola Jurić. Umro je u Drežnici, kao paroh, u godinama pred Drugi svjetski rat. Baveći se pomaganjem narodu u bolesti, uredio je ćak bio i posebnu sobu u župnoj kući, gdje je primao bolesnike i držao neke medicinske knjige i najnužnije lijekove. Poslije njegove smrti i za vrijeme rata ova praksa je bila prekinuta i narod je bio prepušten sam sebi.
Poslije Oslobođenja, zdravstvena služba se tako organizuje da ekipe ljekara povremeno obilaze teren, a kasnije se uspostavlja stalni dan u mjesecu ili sedmici kada ljekar dolazi u jedno selo, određeno da se u njemu sakupe i ljudi iz okolnih sela kojima je potrebna ljekarska pomoć. Proširivanjem socijalnog osiguranja i na poljoprivredne proizvođače, stanovništvo Drežnice stiče naviku da pomoć u bolesti traži od stručnjaka. Međutim, kao i u drugim ispitivanim predjelima, i ovde je prisutna praksa da se savjet za liječenje traži uporedo i od nekog narodnog ljekara, obično onog poznatijeg na širem području (pored domaćih, lokalnog značaja), a tek zatim i od ljekara. Svoji lokalni narodni lekari, konsultuju se uglavnom kao prva pomoć, ali se kasnije ide drugima, poznatijim. Zbog toga u Drežnici njih i nema mnogo: troje nameštaju prelome i iščašenja, dvije žene »prave strunu«, a po poznavanju ljekovitih svojstava bilja, izdvaja se svega njih troje.

Na kraju, što se tiče terminologije u vezi s narodnim liječenjem, treba reći da je ujednačena kod svog stanovništva, bez obzira na različitu nacionalnu pripadnost. Čak i kod muslimanskog stanovništva, koje je u većini i koje je preko religije bilo pod uplivom orijentalnih uticaja više, sva terminologija je slovenska.

BOLESTI I POVREDE

a) Bolesti

1. Bjesnilo – nisu sami liječili, nisu znali. Pričaju da je bio neki hodža koji je liječio bjesnilo presjecanjem žile pod jezikom. Posljednji put, davno (ne znaju kada) presjekao je žilu pod jezikom jednoj pobjesniloj ženi, i ona je odmah ozdravila.
2. Bubrezi kad bole – piju čaj od trave preslice ili od svile sa kukuruza, što je inače veoma rasprostranjena praksa.
3. Čir – kad je na želudcu ili dvanaestopalačnom crijevu, treba postupiti ovako:»Uzmi 25 deka sirove koprive – žare sa stabiljkom i listom, ili ako nemaš friške, uzmi suhe 5 deka. Isto toliko kopljaste bokvice i jednu šaku smrikovih osušenih bobaka. Sve potopi u studenu vodu i ostavi da stoji 12 do 16 sati. Onda uzmi čista crna vina domaćeg 2 litra. Kuvaj to jedan, jedan i po sat, dok ne uvri na polovinu. Ostavi zatvoreno da se ohladi. Uspi u čistu flašu, te na dan po tri puta po jednu čašu treba piti, a iza toga po jednu žlicu meda čista, iz dubine košnice.
– Da se izlijeći čir, dobro je piti, kažu, čaj od trave konjogriza.
4. Debela bola – se po vjerovanju, najviše dobija od dodira s goveđom balegom i goveđim jezikom. Stoga se toga treba dobro čuvati. Debelom bolom nazivaju svaki otok jetre i slezene, i smatraju je praktično neizliječivom. Ipak, ponešto se pokušava.
– Kad je samo slezena otečena, bolesniku se daje da pije čaj od trave slezinjače.
– Daju se takođe i drugi čajevi, koji se inače (koriste i za liječenje ostalih stomačnih oboljenja.
5. Grlobolja – se lijeći čajem od metvice, i to posebno od divlje.
6.Kašalj kad je – kuvaju i piju čajeve od slijedećih trava:divlje čelske ljubice, metvice, pa i trave plućare, koja je dobra uopšte za sve plućne bolesti.
7. Krv kad je slaba – treba piti čaj od metvice pomješane s kunicom ili s bijelim sljezom. Da bi se ojačala krv treba više i bolje jesti, a da bi se to postiglo, otvaranje apetita se pospešuje čajevima čiji je glavni sastojak pelin.
8. Mora kad davi – odraslog čovjeka on se sav oduzme, svjestan je svega oko sebe, ali ne može da reaguje. Jedini lijek je da, ako smogne snage, udari moru ili da joj priprijeti, pa ona više neće smjeti da dolazi. Mora može da davi i djete u kolijevci. Da ga je davila zna se po tome što djetetu sisice oteknu. Tada majka treba na košuljici, na mjestu iznad sisica da naveze crvenim pamukom krst, i to će odbiti moru.
9. Nejelica kad je na čovjeku, kad je čovjek suhe rane (kad nema apetita) – da bi čovjek dobio apetit, treba da jede mlado maslo u koje je umješan pelin. Treba piti čaj, od trave ive.
10. Okobolja, oko kad boli – ispira se kamilicom. Stavljaju se oblozi od kamilice. Pričaju ranije da bi, kad oko boli, u njega trebalo ukapati ženskog mlijeka, muškarcu od žene koja doji muško djete, a ženi od žene koja doji žensko djete.
11. Otok – kad je na nekom djelu tjela, treba ga pariti nad odvarom u kome se kuha list bjelog sljeza.
12. Podrebrica – kad boli, kad je upala, lijeći se čajem od slatke trave.
13. Protisli (kod Muslimana) ili Sikavci (kod Hrvata) – je bolest koju karakterišu nagli probadi u bilo kojem djelu tjela, a najčešće u grudima. Na mjesto gdje se javljaju probadi privija se bjelance pomješano s čistim sapunom, razmazano po »plavoj karti« (plavi pakpapir) prethodno izbocanoj iglom. Neko kaže da ovaj papir treba priviti i na suprotnu stranu tijela od one na kojoj su probadi.
14. Reum – danas se na mjesto koje zahvate reumatićne promjene stavljaju gotove, već pripremljene »jakije«, koje se kupuju na Tepi u Mostaru.
– Na mjesto koje boli privije se oblog napravljen od ječmenog brašna zamješanog sirćetom. Oblog se privije uveče – treba da stoji preko noći, a sutradan se to mjesto – masira maslinovim uljem.
– Bilo je ljudi kojima su na oboljelo mjesto privijali još mlako tucano sviježe meso.
– Na oboljelo mjesto jedan čovjek je stavljao stučenu divlju lozu (koja se ne nalazi često, ali je ima u (Donjoj Drežnici kod stanice), razmazanu po papiru. Loze ne smije da bude puno jer je veoma žestoka i otvara – rane na koži. Međutim, izvlači reumu i iz najveće dubine. Na mjestu gde se ovo privije, prvo izađe prišt. Kad se prišt provali, otvori se rana. Na tu ranu treba privijati krpu natopljenu u rastopljen vosak pomješan s uljem. Ovaj melem treba mjenjati svakodnevno. Liječenje ove rane je dugotrajno i sporo. Rana počinje da zamlađuje sa krajeva prema sredini, i kad to počne, onda brzo zaraste.
– Oboljeli dio tijela masira se koprivom.
– Reumom zahvaćen dio tijela masira se kozjim lojem.
15. Rikavac kašalj – su ranije liječili magarećim mlijekom.
16. Sikavci – vidi pod Protisli.
17. Stomak kad boli – najčešće se koriste čajevi od raznih trava, među kojima su najčešći sastojci dubčac, metvica i gospina trava. Češće se koristi i sama kadulja. Pije se i vrijesak pomješan s kaduljom. Mješavina lipovog i glogovog cvijeta takođe se smatra dobrim. A isto tako se isjece korijen srčanika u vodu ili rakiju, ostavi da odstoji, pa se poslije ta voda ili rakija pije.
18. Stomak kad ženu boli – pa ne može da spava s čovjekom, ako ne pomognu domaći čajevi, odlazi nekom poznatom tzv. narodnom lijekaru.
19. Strava kad je – na nekome, saliva se strava olovica, uobičajenim postupkom. I ovde je važno da se saliva »leteće olovo«. Ako ga nema, uzme se bilo koji komad metala pa baci iz ruke, kao da leti, pa se tek onda koristi za salivanje strave.
20. Struna, želudac kad se makne – dijagnoza je za bol u stomaku pod rebrima. Kažu da strune ima od »devet ruku« (to jest devet vrsta) i da je od svih najlakše liječiti »plavu strunu«. Strunu lijeće na dva načina:
– Uzme se sredina hljeba, ugnječi i uvalja, stavi na stomak. U to se zadijenu tri šibice, vrhom okrenute prema gore, zapale i poklope čašom. Kad šibice sagore, stomak se pokupi pod čašu, te se tako želudac dovede na svoje mjesto i struna izliječi.
– Drugi način liječenja strune je masiranje. Masira se uljem, počevši od žile između palca i kažiprsta na lijevoj ruci, idući prema ramenu, pa pored vrata niz kičmu pa prema slabinama. Posle završene masaže, bolesniku se ruka iznad lakta čvrsto podveže, i bolesnik treba da legne na stranu, zgrčenih nogu u koljenima. Daje mu se da pojede jaje prženo na maslu ili ulju.
21. Uhobolja, uho kad boli – treba uzeti trave čelakuše, izgnječiti je, pa taj sok iscijediiti u oboljelo uho. Međutim, da bi uspjeh bio potpun, čelakuša treba da bude ukradena, inače neće pomoći.
22. Zaduha, astma – kad guši čovjeka, treba mu dati da pije čaj od pomješanih trava ive, kunice i kadulje, kojima se još dodaju s bukve lišaj i divlji kesten.
– Treba u planini nabrati trave somine pa je kuvati i piti kao čaj, ali je treba i sušiti pa pušiti umjesto duhana.
23. Živa rana (svaka rana – koja ne zarasta, bilo da je fistula ili rak kože) – mazala se melemom. Melem se sastojao od 1 kg maslinovog ulja ili smrčeve smole, pomješane s malo šapa s dodatkom trave, koju zna samo onaj ko priprema taj melem. Kad se taj melem namaže na ranu, očekuje se bol kao reakcija, jer to znaći da toj rani ima lijeka. Ako bolesnik ne osjeća ništa kad se taj melem namaže, znači da toj rani nema lijeka.
24. Žuč kad boli – kuha se čaj od suhe ili sviježe trave žućenice.
25. Žućica (žutica) – se ne lijeći lako, i rijetko ko zna lijek za nju.

b) Povrede

1. Iščašenje – ako je lakše, svako sam pokušava da dovede u red. Međutim, ako je povrijeda teža ili zastarjela, čovjek s išćašenim zglobom vodi se nekom od dvoje-troje ljudi u Drežnici koji se smatraju vještim u namještanju preloma i iščašenja. U Drežnici je po tome bio poznat Džafer Kajić, koji više ne radi. On je svaki iščašen zglob dovodio u normalno stanje masiranjem ili naglim potezanjem dijela tijela na kome je iščašeni zglob. Na namješten zglob privijao je oblog od rakije.
2. Opekotine – se mažu uljem ili sapunom.
3. Prelom, prelomljenje, kad se noga ili ruka »pokruti« – pomoć se tražila od poznatih ljudi koji su bili vješti u saniranju iščašenja i preloma. Međutim, oni otvorene prelome nisu rado dirali, i preporučivali su ljudima s otvorenim prelomom da idu u Mostar. Kad bi prihvatili da saniraju neki prelom, postupali su ovako: prvo bi pažljivo namjestili prelom. Zatim bi uzeli konopljano ili laneno platno, koje bi polili jajima, pa time povezali mjesto na kome je prelom. Preko tako previjenog mjesta, stavljali bi dlage. Dlage, kojima se oblaže mjesto na kome je prelom, su par jednakih »srževih« i(hrastovih) daščica, blago zaobljenih s unutrašnje strane po dužini, da mogu bolje da prilegnu uz ruku ili nogu. Po ivicama imaju zareze, da se uzica kojom se preko njih pove­zuje, ne bi pomjerala. Veoma slične su i dlage za stoku sitnog zuba. Koliko će dugo prelom biti u ovom čvrstom zavoju, zavisi od težine preloma i od godina starosti pacijenta. To određuje po svom nahođenju onaj ko je sanirao prelom.
4. Rane – su veoma česta povreda. Najčešće se obrade i lijeće kod kuće, domaćim sredstvima. Rijetko ko zbog rane ode u ambulantu. Zbog toga je o obrađivanju rana zapisano nekoliko načina, koji su opšti. Na prvom mjestu, ranu treba očistiti od stranih tijela ako ih ima u njoj, jer ako ostanu u rani, rana neće zarasti ili će stalno gnojiti. Ako je slu­čajno ipak ostalo nešto pa rana gnoji, privije se smrčeva smola da izvuče nečistoću. Očišćenu ranu treba isprati čajem od kamilice, bršljana i kunice. Ako se čovjek negdje na radu posječe ili rani, pa ne može odmah da dođe do tih trava, najpreče je da ranu ispere svojom mokraćom. Posle toga, najjednostavniji način liječenja rane je da na nju privije zgnječenu travu kunicu ili ranjsku travu. Ako nema svježe, uzme se suha, smrvi u prah pa pospe po rani, ili se taj prah pomješa s mladim maslom, pa time rana namaže. Teže rane, dublje i koje teško zarastaju, mažu jednim od dva-tri melema koje znaju da prave.
5. Ubod – koji prouzrokuje ranu, lijeći se kao svaka druga rana. Međutim, ubod crnog trna veoma često se »da na zlo«, kako kažu. Da se to ne bi dogodilo, treba to mjesto mazati mašću iz svoga uha.
6. Uboj – je takođe veoma česta povreda. Na nekoliko načina se postupa s ubojem. Na prvom mjestu, masira se uljem.
– Na uboj se privija živa raspolovljena riba.
– Uboj treba masirati sokom istisnutim iz zrelih plodova avtovine.
– Na uboj treba priviti list trave čemerike.
– Na stari i svježi uboj privija se »jakija«, – pripravljena od smjese meda i živog kreča, koji se izliju na »plavu kartu«. Prije upotrebe, ova se malo zagrije, da bolje prione uz uboj.
7. Ukletinom – se nazivaju sve ujedne rane, bilo da su od psa, vuka, zmije i dr. Za sve je zajedničko da se prvo isperu, i to gasom, ako ga ima pri ruci, ili, najčešće, mokraćom.
– Ujedne rane se poslije ispiranja mažu kozijim lojem. Loj koji se koristi u ovu svrhu, ne smije da bude soljen.
– Mažu se melemima, kao i ostale rane.
– Ukletina od zmije (zmijski ujed) se istiskuje da zmijski otrov s krvlju oteče, zatim se to mjesto izboca da bi što više krvi s otrovom isteklo, i tako se sav otrov odstranio.

c) Porođaj i novorođenče

1. Porodilja – i kod Hrvata i kod Muslimana do samog momenta porođaja hoda pa rađa stojeći. Razlika je samo u tome što kod Muslimana ne smije niko da prisustvuje samom porođaju, i žena koja će presjeći pupčanu vrpcu i opremiti djete i porodilju ulazi tek kad se djete rodi, a kod Hrvata može neka žena da bude uz porodilju svo vrijeme. Kad se djete rodi, presječe se pupčana vrpca. Kad se žena »oprosti«, to jest izbaci i posteljicu, tada se porodilja oprema. Potpaše se tkanicama, da joj ne ostanu istegnuti stomačni mišići, i jer potpasana može lakše da se kreće i da radi. Ako može, porodilja se ostavi da leži nekoliko dana (ako ima u kući drugih žena koje će preuzeti njene poslove). Donose joj da jede jaja, mlijeko, kolače (uštipci) i »neukvašenu pogaču«. Bilo da je ležala ili nije, porodilja 40 dana ne izlazi iz kuće, pošteđena je svih radova napolju i dolazi joj se »na babine«. Posle 40 dana nastavlja s normalnim životom. Kod Hrvata, taj period se završava odlaskom u crkvu na blagoslov.
2. Novorođenče – prihvata od porodilje neka žena koja presječe pupčanu vrpcu, okupa i povije djete. Djete se povija prvo u neku staru, ispranu, košuljicu, koja je meka, a zatim u pelene, jer su i podmetači i pelene i povoji tkani od vune. Preko vunene pelene djete se povije povojem tako da je od vrata do vrha nogu čvrsto stegnuto. Na krajevima povoja su »strike« (pruge), koje su najčešće crvene, kao predohrana od uroka.
– Novorođenče se doji prvih 40 dana samo majčinim mlijekom, kada poči­nju da ga prihranjuju i kravljim mlijekom, ako majka mora negdje dalje, u polje, na rad. Poslije šest mjeseci, djetetu počinju da dodaju po malo i od hrane koja se sprema za ostale ukućane.
– Novorođenčetu su i Hrvati i Muslimani oblikovali lobanju na taj način što su za vrijeme od 10 do 40 dana »povezačem« ili »povezačicom« povezivali čelo. Neki su drugim komadom tkanine povezivali dječiju lubanju i preko tjemena do ispod brade. To se radilo da bi djete imalo pravo čelo a okruglu glavu.
-Kod Muslimana bilo je ranije i toga da se djetetu oko pasa, ispod sve odjeće, opasivao pojas, upleten od šarene vune (protiv uroka), koji je djete nosilo sve dok ne ojača.

MATERIA MEDICA

a) Biljnog porijekla

Avtovina (Sambucus ebutus L.) – sokom zrelih plodova masira se uboj.
Bokvica kopljaista (Plantago major L.) – sastojak čaja protiv čira na stomaku.
Bršćan ili Bršljan (Hedera heli L.) – odvar od lista služi za ispiranje rana.
Čelakuša, čuvarkuća (Sempervivum L.) – sok od lista za liječenje uhobolje.
Čelska ljubica (Melissa officinalis L.) – odvarom se lijeći kašalj.
Čemerika (Helleborus niger L.) – list i korijen se privijaju na uboj.
Devesilo (Atropa belladonna L.) – njom se tare stomak kad je “na čovjeku struna”.
Divlja loza (Vitis silvestris L.) – izvlači reumu.
Dubčac (Teucrium chamaedrys L.) – sastojak čajeva protiv stomačnih oboljenja.
Glog (Crataegus oxyacantha L.) – cvijet se koristi za čajeve kod stomačnih bolesti.
Gospina trava (Hi/pericum perforatum L.) – zbog vjerovanja da ima univerzalno dejstvo, sastojak je mnogih čajeva.
Iva trava (Teucrium montanum L.) – sastojak je mnogih čajeva, zbog svojstva koja joj se pripisuju. Kažu da je iva govorila: “Nemoj mi čupat žila (kad me bereš) – od mrtva ću vratiti živa”.
Jasen (Fraxinus ornus L.) – unutrašnji sloj kore koristi se za sprarvljanje melema za liječenje rana.
Ječam (Hordeum vulgare L.) – odnosno ječmeno brašno, koristi se za liječenje reume.
Kadulja (Salvia officinalis L.) – razlikuju kadulju običnu i kadulju krstaticu, za koju kažu da je bolja. Toliko se korisnom i dobrom smatra da kažu da »gdje je ima – čudo da svijet mrije uopšte!« Kadulja je sastojak mnogih čajeva, a pije se i bez neke naročite potrebe, zdrava je, kažu.
Kamelica, kamilica (Matricaria chamomilla L.) – sastojak je mnogih čajeva, ali i odvara za ispiranje rana.
Kesten divlji (Aesculus hyppocastanum L.) – koristi se za liječenje astme.
Kopriva (Vrtića dioica L.) – lišćem se masira reuimatično mjesto.
Konjogriz (Eouisetum arvense L.) – od lista čaj protiv čira na stomaku.
Kunica (Achillea millefolirim L.) – služi za ispiranje i liječenje rana, sviježa i kao sastojak melema.
Kukuruz (Zea mans L.) – odnosno kukuruzno brašno, kuhano, služi za liječenje ženskih bolesti.
Lipa, lipurika (Tilta cordntn Miill.) – cvijet se koristi za čajeve protiv stomačnih bolesti i za dobar san.
Lišaj (Bruum Dill.) – s bukve, zajedno s divljim kestenom, pije se protiv astme.
Mahune (Phaseolus vulnaris L.) – kao čaj, protiv povišenog šećera.
Maslina (Olea purormen L.) – odnosno maslinovo ulje, koristi se za masažu i pravljenje melema.
Mašina ili Mahovina (Bruum Dill.) – privija se na ranu.
Metvica (Mentha longifolia Huds.) – divlja metvica, kao čaj kad boli grlo, pije se.
Paparosa (Pelargonium condensatum Pers.) – s maslom pomiješana, uzima se radi sniženja šećera u krvi.
Pelin (Artemisia absinthiuin L.) – pomiješan s mladim maslom povećava apetit, ali i snižava povišen šećer u krvi.
Plućara (Pulmonaria ojficinalis L.) – koristi se za čajeve protiv kašlja i plućnih bolesti.
Preslica (Equisetum arvense L.) – koristi se za čišćenje mokraćnih puteva i bubrega, kao čaj.
Ranjak ili ranjska trava (Betonica officinulis L.) – suha ili svježa, koristi se za liječenje rana.
Razolin ili slatka paprat (Polypodiwn vulgare L.) – u obliku čaja koristi se za liječenje plućnih bolesti i upale porebrice.
Rosopas (Chelidonium majus L.) – svježim listom treba trljati bradavice da bi nestale.
Slatka trava (Polypodium vulgare L.) – kao čaj se upotrebljava za liječenje upale pluća i porebrice.
Slezenjača (Chrysosplcnium altcrnifolium L.) – koja “raste u hladu, kao štavelj, dobra je kad je slezena otečena.” Kažu:”Koliko pruga na njoj, toliko lijeka!”.
Sljez bijeli (Althaea officinalis L.) – se kuha u vodi nad kojom se pari otok da bi spao. Pomješan s kunicom, pije se da ojača krv.
Somina (Juniperus sabina L.) – kuha se čaj za liječenje astme, a takođe je treba sušenu i pušiti protiv astme.
Sporiš (Achillea millefolium L.) – posebno crveni, dobar za liječenje živaca. Koristi se kao čaj.
Srčenik (Gentiana lutea L.) – “crveni je pravi, insanski, a bijeli je goveđi”. Korijen srčanika se isjecka i potopi u vodu i kad zaboli stomak, uzima se po pola kašičice te vode. Kažu, ima ga samo ,u Čvrsnici.
Smreka (Juniperus communis L.) – suhi plodovi, bobe koriste se uz druge sastojke za čaj kojim se lijeći čir na stomaku.
Smrča (Picea abies L./Carst.) – odnosno smrčeva smola, sastojak je mnogih melema.
Vrijesak (Satureja montana L.) – pomiješan s kozlacem, pije se kao čaj kad boli stomak.
Zečki trn (Ononis spinosa L.) – kao sastojak čajeva.
Žućenica (Cichorium. intybus L.) -trava širokog lista polegla po kamenu, dobra je i friška i suha za žuč.

b) Životinjskog porijekla

Jaje – žumance se koristi kao lijek, a bjelance kao sastojak obloga kod liječenja upale porebrice i za stezanje čvrstog zavoja kod preloma.
Kozji loj – se upotrebljava za liječenje rana i mazanje ispucale kože ruku.
Maslo sviježe – je sastojak mnogih melema.
Mast iz uha – se smatra lijekom koji čovjek uvjek ima pri sebi, i njom se maže mjesto gdje je ubod crnog trna.
Med – se jede sam ali i s dodatkom pelina da otvori apetit. Koristi se i kao sastojak melema.
Meso sviježe – privija se na uboj, ali i na mjesto gdje ima reumatičnih bolova.
Mokraća – se smatra najboljim lijekom za ispiranje i dezinfekciju rana.
Vosak – je osnovni sastojak skoro svih melema.
Žablja krv – kao lijek za kraste, koji je preporučio poznati narodni ljekar Ahmet Karaica.

c) Melemi (Unguenta) za liječenje rana

– Najjednostavniji melem kojim se mažu rane da bi se pospješilo njihovo zarastanje, pravi se kad se smrvljen suhi list trave kunice pomiješa s mladim maslom.
– Zagriju se jednaki dijelovi ulja i voska, miješaju dok se hlade, pa pomažu po krpi koja će se priviti na ranu. Neki krpe potope u ulje i vosak dok su još topli, pa ih tako pripremljene čuvaju.
– Da zamlade rane, mažu se melemom koji se pravi na slijedeći način: ukuha se unutrašnja kora s jasenovog drveta, zajedno s mladim maslom i voskom. Kad se sve istopi i sjedini, procijedi se u jedan čisti sud, ostavi da se stegne i troši po potrebi.
– Zagrijana smrčeva smola pamiješa se sa soli, pa se to razmaže po plavom pakpapiru. Prije nego što se privije na ranu, malo se zagrije, da bolje prione. Za ovaj melem kažu da dobro čisti ranu, iako od njega rana malo sporije zarasta. Od 1 kg smrčeve smole, 1 kg maslinovog ulja, 1 kg voska koji se ukuhaju s dodatkom malo šapa, dobija se melem koji, po kazivanju, sprijecava pojavu divljeg mesa na rani.

d) Jakije (Emplastrum) za liječenje uboja

– Mješaj dugo pravi med i živi klak dobiće se smijesa koju treba nanijeti na plavi pakpapir pa je onda priviti na svaki uboj. Ova jakija lijeći sve uboje, ali treba otrpjeti bol u prvo vrijeme kad se stavi.
– Pomiješani med, trava čemerika i živi klak, nanijeti na plavi pakpapir, liječe i najstariji uboj.



« (Previous News)
(Next News) »



Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *