Većina roditelja želi svome djetetu olakšati proces učenja, izbjeći frustraciju i osjećaj neuspjeha, ali pretjerano uključivanje roditelja u školske obaveze dugoročno šteti, ne samo djetetovoj samostalnosti nego i njegovom dugoročnom samopouzdanju.

Najbolje uključivanje roditelja u školovanje znači pružanje emocionalne podrške, stvaranje poticajnog okruženja i zanimanja za ono što dijete uči, ali ne i kontrolu nad samim učenjem. Kad roditelji preuzimaju zadatke, dijete gubi osjećaj vlastite efikasnosti, odnosno vjeru da ono samo može nešto naučiti i riješiti.

Drugim riječima, ako dijete nauči da će mama ili tata “uskočiti” svaki put kad naiđe na prepreku, neće razviti vlastite strategije suočavanja s teškoćama, što kasnije može utjecati i na njegovu otpornost u odrasloj dobi.

Zašto roditelji žele preuzeti djetetove obaveze?
Postoje tri najčešća razloga.

1. Strah od djetetovog neuspjeha

Roditelji nerijetko poistovjećuju djetetov školski uspjeh s vlastitim roditeljskim uspjehom. Ako dijete dobije lošu ocjenu, oni to doživljavaju kao vlastiti propust. Tako se iz brige rađa kontrola. Također, ako su oni sami bili odlični učenici, a dijete ne pokazuje afinitet prema učenju, smatraju da trebaju nešto poduzeti.

2. Perfekcionizam

U kulturi u kojoj se uspjeh često mjeri brojem petica i izvanškolskih aktivnosti, lako je pomisliti da dijete mora biti najbolje u svemu. Roditelji tada preuzimaju zadatke kako bi spriječili pogreške koje bi narušile taj ideal. Mnogima je i dalje važno pohvaliti se djetetovim uspjesima.

3. Nedostatak povjerenja u proces

Učenje je za neku djecu sporo, neredovno i često frustrirajuće. Gledati dijete kako se muči može biti teško, ali upravo taj proces borbe s nečim novim oblikuje djetetovu sposobnost da misli, analizira i pronalazi rješenja, što će mu itekako trebati tokom života.

Američki psiholog Neil Montgomery već je 2010. proveo opsežno istraživanje među studentima koji su odrasli uz tzv. helikopter-roditelje, odnosno one koji stalno nadziru, ispravljaju i interveniraju. Pokazalo se da su ta djeca u odrasloj dobi imala niže nivoe samopouzdanja i viši nivo anksioznosti.

Kako prepoznati jeste li preuzeli djetetove obaveze?
Postoji nekoliko jasnih znakova:

Vi odrađujete djetetove zadatke ili ih popravljate dok ono spava.

Vi pratite rokove, ispravljate greške, pišete poruke učiteljima.

Dijete ne pokazuje interes ni inicijativu dok vi ne povučete.

Često osjećate iscrpljenost zbog školskih obaveza, gotovo kao da ste se vi vratili u školske klupe.

Ako vam je bar jedan od ovih opisa poznat, možda je vrijeme da redefinirate ulogu koju imate u djetetovom obrazovanju.

Pomaganje koje jača, a ne oslabljuje
Pomaganje s učenjem i pisanjem zadaća nipošto ne mora nestati, ali mora se promijeniti oblik. Najlakše će biti prateći ove korake.

1. Postavite strukturu, ali dopustite slobodu

Roditelji mogu pomoći u stvaranju okruženja koje potiče učenje pa osigurati lijepo uređen kutak, redovan raspored, dogovorene pauze. Ali unutar tih okvira dijete treba imati pravo izbora – hoće li prvo učiti matematiku ili bosanski, hoće li koristiti kartice ili čitati naglas i slično. Time stičete ravnotežu između vodstva i povjerenja.

2. Postavljajte pitanja, ne dajite rješenja

Kad dijete zapne, umjesto da odmah objasnite, pitajte: Kako si došao do tog rezultata? Šta bi bilo ako ovo promijenimo?

Takva pitanja potiču kritičko razmišljanje i osjećaj samostalnosti.

3. Učite dijete da su greške uredu

Djeca koja greške vide kao prilike za rast, dugoročno postižu bolje rezultate od one koja ih doživljavaju kao znak gluposti ili neuspjeha. Upravo je zato važno da ne spašavate dijete od greške čim vidite da kreće tim smjerom, nego da mu pokažete kako to može samostalno ispraviti. Dakako, uz ranije spomenuta potpitanja.

4. Pohvalite trud, ne rezultat

Rečenice poput “Vidim da si se baš potrudio” ili “Sviđa mi se kako si pokušavao doći do rješenja na različite načine” jačaju unutarnju motivaciju. Ako hvalite samo petice, dijete će učiti da vrijedi jedino kada je savršeno.

5. Pokažite da ste tu, ali kao podrška, ne rješenje

Zajedno napravite plan učenja, ali neka dijete samo preuzme provedbu. Pomozite mu tek kad to zatraži i ako je uistinu zapelo, a ne iz navike. Ponekad je najveća pomoć povlačenje.

Pisanjem zadaća i čitanjem lektira umjesto djeteta, radite mu medvjeđu uslugu

U konačnici, pomaganje s učenjem zapravo nije pitanje školske ocjene, nego emocionalne pismenosti. Svaki put kad roditelj kaže: “Hajde, ja ću to umjesto tebe”, dijete čuje: “Ti to ne možeš”. Svaki put kad roditelj kaže: “Znam da možeš pokušati sam”, dijete čuje: “Vjerujem ti”.

Pomažući djetetu da uči, roditelji često zapravo uče i sami, i to kako pustiti, kako vjerovati, kako prepoznati da ljubav ne znači kontrolu. Roditelj koji dopusti djetetu da (metaforički) padne, daje mu priliku da ustane jače.