O tehnološkom napretku volimo razmišljati kao o postupnom, postojanom i prilično linearnom procesu. Međutim, to nije nužno tako. Arheološka iskopavanja diljem svijeta otkrivaju da su s vremena na vrijeme drevne civilizacije razvile izume koji su bili desetljećima, ako ne i stoljećima ispred svog vremena.

Ponekad se kaže da su ti izumi par ili nadmašuju modernu nauku. Ovo je također pogrešno mišljenje. Dok su mnoge drevne super tehnologije, od rimskog betona do čelika iz Damaska, bile izgubljene, od tada su ih ponovno stvorili današnji naučnici. Obično svaka poteškoća u njihovom ponovnom stvaranju proizlazi iz nedostatka originalnih uputa, a ne iz nemogućnosti razumijevanja samog izuma.

Jednako je pogrešna ideja da su drevne civilizacije slučajno naišle na te tehnologije ili da su ih osmislili idiosinkratični geniji koji nisu bili reprezentativni za njihovo doba. Iako su mnogi izumitelji spomenuti u ovom članku doista smatrani genijima, oni se ne mogu i ne smiju odvojiti od svoje okoline. Njihov rad nije anakron, već je dokaz genijalnosti i naučnog potencijala njihovih civilizacija.

Grčka vatra: Plamen koji se ne gasi

Kada je muslimanska flota Umajadskog halifata pokušala postaviti opsadu bizantinskog grada Konstantinopolja 674. godine, njihovi su brodovi bili potopljeni u plamenu. U početku se muslimani nisu uznemirili. Vatra se često koristila u pomorskom ratovanju i mogla se lako ugasiti tkaninom, zemljom ili vodom. Ovo, međutim, nije bio običan požar. Jednom zapaljena nije se mogla ugasiti, a nakon što je izgorjela cijela flota, zapaljeno je i samo more.

Umajadski halifat doživio je poraz od novog vojnog izuma poznatog kao grčka vatra, rimska vatra, tekuća vatra ili morska vatra, među mnogim drugim nazivima. Nije sačuvan nijedan recept, ali historičari nagađaju da je možda uključivao naftu, sumpor ili barut. Od ta tri, nafta se čini najvjerovatnijim kandidatom, jer barut nije postao lako dostupan u Maloj Aziji sve do 14. stoljeća, a sumpor nije imao razornu moć koju su opisali arapski promatrači.

Međutim, ono što čini grčku vatru tako impresivnom nije hemija same vatre, već dizajn tlačne pumpe koju su Bizantinci koristili da je lansiraju u smjeru svojih neprijatelja. Kao što britanski historičar John Haldon raspravlja u eseju pod naslovom “'Greek Fire’ Revisited” istraživači se bore da ponovno stvore historijski tačnu pumpu koja je mogla potjerati svoj sadržaj dovoljno daleko da bude od bilo kakve koristi tokom pomorskih bitaka, gdje neprijateljski brodovi mogu biti desetinama ili čak stotinama metara udaljeni.

Antikiterski mehanizam: kozmički sat prije Kopernika

Antikiterski mehanizam pronađen je uz obalu Antikitere, malog grčkog otoka smještenog između Kitere i Krete. Njegovo otkriće dogodilo se 1901. godine, kada su ronioci u potrazi za morskim spužvama naišli na naslagu potonule olupine iz antičkog doba. Titularna naprava bila je nepotpuna i u lošem stanju, ali se činilo da se sastojala od nekih 37 bronzanih zupčanika pohranjenih u drvenoj kutiji.

Naučnici su u početku nagađali da je mehanizam s Antikitere, za koji je utvrđeno da je star više od 2200 godina, funkcionirao kao drevno računalo. Ova je hipoteza otpisana kao previše nevjerovatna, da bi je ponovno potvrdile detaljnije studije iz 1970-ih. Trenutni konsenzus drži da je mehanizam bio model Sunčevog sistema koji izračunava i prati nebesko vrijeme.

CT skeniranja otkrivaju zapanjujuću složenost izuma. Pokušaj repliciranja mehanizma s Antikitere iz 2021. opisao ga je kao “kreaciju genija – kombinirajući cikluse iz babilonske astronomije, matematike iz Platonove akademije i drevnih grčkih astronomskih teorija.” Mogao je izračunati ekliptičke dužine Mjeseca i Sunca, Mjesečeve mijene, sinodičke mijene planeta, izuzete dane Metonovog kalendara i Olimpijski ciklus, između mnoštva drugih stvari.

Čelik iz Damaska: Mačevi koji su uvijek oštri

Damask čelični mačevi potječu s Bliskog istoka tokom 9. stoljeća i bili su poznati po svom izgledu, kao i svojoj izdržljivosti, višestruko su jači i oštriji od zapadnjačkih mačeva korištenih tokom križarskih ratova.

Njihovo ime, izvedeno iz arapske riječi za “vodu”, odnosi se ne samo na sirijski grad iz kojeg potječu, već i na tekući uzorak koji krasi njihovu površinu. Ovaj uzorak nastao je tokom jedinstvenog procesa kovanja u kojem su mali ingoti wootz čelika dobiveni iz Indije, Šri Lanke ili Irana taljeni s ugljenom i hlađeni nevjerovatno sporom brzinom.

Potražnja za Damask čelikom ostala je visoka stoljećima, ali se postupno smanjivala kako su mačevi zamijenjeni vatrenim oružjem u oružanim sukobima; do 1850. činilo se da su tajne procesa proizvodnje izgubljene.

Zanimanje za mačeve revitalizirao je CS Smith, metalurg koji je radio na projektu Manhattan. Nažalost, čelik od Damaska ​​nikada se ne može autentično ponovno stvoriti jer wootz čelik više nije dostupan. Od 1960-ih, međutim, istraživači su pokušali razviti nove tehnike kovanja koje postižu slične rezultate. Ovaj razvoj još uvijek traje; jedna studija iz 2018. tvrdi da je dodavanje malih razina elemenata koji stvaraju karbid poput vanadija (V) najbolji način.

Houfeng Didong Yi: prvi seizmoskop na svijetu

Napravljen prije gotovo 2.000 godina, Houfeng Didong Yi ima čast biti prvi seizmoskop na svijetu. Mjesto njegovog porijekla bila je Kina, zemlja koju otkad pamte njeni stanovnici potresaju zemljotresi. Njegov tvorac bio je Zhang Heng, istaknuti astronom, kartograf, matematičar, pjesnik, slikar i izumitelj koji je živio pod dinastijom Han od 78. do 139. godine.

Dizajn Houfeng Didong Yi je funkcionalan koliko i estetski ugodan. Mehanizam se sastoji od velike, ukrašene bakrene posude. Lonac je bio opremljen s osam cjevastih izbočina koje su bile oblikovane tako da izgledaju kao zmajeve glave. Ispod svake zmajeve glave nalazila se bakrena krastača s velikim razjapljenim ustima.

“Zhangov seizmoskop”, objašnjava jedna studija iz Tajvana iz 2009. “poštuje se kao prekretnica jer može pokazati ne samo pojavu zemljotresa, već i smjer prema njegovom izvoru.” Iako je primarnim izvorima nejasno kako je seizmoskop zapravo radio, istraživači sugerišu da su vibracije uzrokovale njihanje klatna unutar posude, uzrokujući da se mala kuglica pusti kroz glavu zmaja i uđe u usta odgovarajuće žabe krastače, pokazujući smjer kretanja zemljotresa.

Rimski beton: cement koji ne puca

Mnogi arhitektonski projekti starog Rima ne bi bili mogući bez rimskog betona. Također poznat kao opus caementicium , rimski beton je bila hidraulička cementna mješavina koja se sastojala od vulkanskog pepela i vapna koja je, prema riječima Plinija Starijeg , povezivala fragmente stijena u “jedinstvenu kamenu masu” i činila ih “neosvojivim za valove i svakim danom sve jačim.”

Najranije poznato spominjanje rimskog betona datira iz 25. godine prije Krista i potječe iz rukopisa pod naslovom Deset knjiga o arhitekturi, koji je napisao arhitekt i inženjer Vitruvije. Vitruvije preporučuje graditeljima da koriste vulkanski pepeo iz grada Pozzuoli u Napulju, nazvan pozzolana ili pulvis puteolanus na latinskom. Pucolanu treba pomiješati s vapnom u omjeru 3:1 ili 2:1 ako je konstrukcija pod vodom.

Kada je Vitruvije napisao svojih Deset knjiga o arhitekturi, rimski beton se još uvijek smatrao novošću i štedljivo se koristio. To se promijenilo 64. godine nove ere, kada je urbani požar uništio dvije trećine carske prijestolnice. Dok su preživjeli krenuli u obnovu, Neronov građevinski kodeks zahtijevao je jače temelje. Prelazak na rimski beton – koji, prema Plinijevim riječima, ne puca – omogućio je izgradnju arhitektonskih projekata poput Panteona, najstarije i najveće kupole na svijetu bez armature.

Bagdadska baterija: rudimentarni elektrošoker (za ublažavanje bolova)

Arheolozi koriste izraz “bagdadska baterija” za označavanje keramičkog lonca, bakrene cijevi i željezne šipke koji su pronađeni u Iraku u blizini onoga što je nekoć bio glavni grad i Partskog i kasnijeg Sasanidskog Carstva. Oni vjeruju da su se tri različita objekta jednom spojila i stvorila jedan uređaj. Svrha ovog uređaja, za koji se čini da je mogao proizvoditi električnu energiju, ostaje nejasna.

Wilhelm König, direktor Odjela za antikvitete Iraka – iste organizacije čiji su zaposlenici prvi pronašli bateriju – izvorno je teoretizirao da se koristila kao galvanska ćelija za galvanizaciju predmeta. Ova teorija, iako široko prihvaćena nakon svoje prve objave, nije održiva jer do sada nisu otkriveni nikakvi galvanizirani predmeti iz istog vremenskog razdoblja i regije.

Godine 1993. Paul Keyser sa Univerziteta Alberta u Edmontonu formulirao je drugačiju, manje anakronu i stoga uvjerljiviju hipotezu. Baterija, tvrdio je, nije funkcionirala kao galvanska ćelija, već kao lokalni analgetik koji može ublažiti bol prijenosom električnog naboja. Time bi zamijenio električnu ribu, koja se u grčko-rimskim društvima ponekad koristila za liječenje glavobolja, gihta i drugih stanja, piše Bigthink.com.