Premalen je Mostar, a pregoleme mu ljubavi. Kad zapupi loza po cimskim vinogradima, u najosunčanijem pristranku nad gradom, među trsovima, raspusno zakikoće Grozdana, a veseli njen Hamza Humo vjekuje s druge strane, podno Huma, u haremu Šoinovac. Bi li Ona ili je samo zasanjao, za susreta s Hamzom – ne pitah.
Tri sam ljubavi Mehe Sefića, slikara i bratića lijepe Emine, upoznao. Irenu, glumicu, na portretu, a s Marijom i Karmelom kafendisah u predvečerja na terasama “Bristola” i “Neretve”. Maestro Sefić bijaše drag i šarmantan čovjek. Opijen bojom i muzikom, a počesto i konjakom. Sve mu je u životu išlo da valja, a u ljubavima, kazivao mi, nije imao sreće. Irena otišla u Beograd, s Marijom se razveo, a Karmelu nikad oženio. O Maestrovim ljubavima nisam pisao.
Ljubavi su uvijek lijepe i ćudljive, a Mostar je bašta božija u kojoj su ljubavi, od svega pod nebom, najbolje uspijevale. Aleksine Anka i Zorka, Osmanova Zora – Đaurka, do Zupčeve Svetlane. Kisnuo sam s njom i s Perom pod modrim kišama mostarskim. Oni su se ljubili, ja sam samo kisnuo. Nije mi bilo lako. Najznamenija ljubav uz Neretvu, Emina, nije ljubljena. “Emina” je himna u slavu ženske ljepote.
Sve velike ljubavi Mostara počinjale su strasno i s radošću, a završavale s tugom i stihovima. Vrijeme se davno zaklopilo nad Aleksinim, Osmanovim i Perinim ljuvenostima. Umrle su Anka, Zorke, Emina. I jedna Zupčeva Svetlana, bilo ih je četiri, i ona je umrla. Dragana je još s pjesnikom, ostale žive sretno, s drugim. Polako se spremaju u tihe starosti s unucima i s borama.
Ljubavi Mostara su jedino u pjesmama ostale mlade. Pjesmi nije u navici da se izbora i posijedi. O tim ljubavima iz stihova sačinih spomenar u koji, umjesto cvijeta, uložih dokumente i sjećanja.
Učinilo bi me sretnim da se čita kao Podsjetnik na Ljubav.

Mišo Marić