1478- Bosanska kraljica Katarina zasigurno je jedna od najzanimljivijih i najslavnijih ličnosti srednjovjekovne Bosne, čija je tragična sudbina preminula je na današnji dan, 25. oktobra 1478. godine u Rimu, daleko od njene domovine i još dalje od djece, kćerke Katarine i sina Žigmunda.

Katarina Kosača je supruga bosanskog kralja Stjepana Tomaša i pretposljednja bosanska kraljica čiji životni put i danas intrigira historičare i istraživače koji pokušavaju sastaviti mozaik njenog života, koji je počeo u Blagaju 1424. ili vjerovatnije 1425. godine.

Bila je kći Stjepana Vukčića Kosače, istaknutog bosanskog velikaša i Jelene iz zetske kneževske kuće Balšića, unuke srbijanskog kneza Lazara.

Katarina je u Rimu živjela pod zaštitom Pape, koji je mjesečno za njene potrebe izdvajao stotinu dukata.

Bosna i Hercegovina je stara država i korijene njene državnosti možemo naći prije više od hiljadu godina.

Kroz vrijeme je mijenjala svoje granice, oblike vlasti i pravne sisteme ali je uvijek zadržavala svoje ime.

Bosna i Hercegovina je svoju državnu cjelinu očuvala i kada je prošla 415 godina vladavine Osmanlija, pa 40 godina austrougarske uprave te naposlijetku 70 godina jugoslovenskog suživota.

Kao što smo rekli, život je skončala 25. oktobra 1478. godine u Rimu. Na najvišem vrhu brda Campidoglio, jednog od sedam rimskih brežuljaka, između impresivnog zdanja posvećenog prvom kralju ujedinjene Italije Vittoriju Emanuelu II i Piazze dei Campidoglio, trga kojeg je projektirao slavni Michelangelo, nalazi se crkva Santa Maria in Aracoeli (crkva svete Marije od nebeskog oltara) koja čuva grobnicu bosanske kraljice Katarine.

Zašto nam je domovina važna najbolje ilustriraju riječi upravo bosanske kraljice Katarine Kosače Kotromanić, koja je umrla u tuđini, daleko od svoje Bosne, u Italiji, u Rimu.

„Šta sam ja bez domovine? Čovjek bez domovine je mrtav čovjek. Tek sad znam šta je zavičaj. Šta znači biti pored domovine, a ne moći se u nju vratiti? Sad mi je jasna misao na progonstvo osuđivanih rimskih pisaca – koji su pisali i govorili da je progonstvo iz domovine najteža kazna živu čovjeku.

Jer… Šta je čovjek bez domovine… i bez jezika svoje domovine? Ovo što i ja… Mrtav čovjek kojem je ostao samo taj dio svijesti kojim jedino tu istinu može izreći”, ovako je govorila kraljica Katarina, kada je spominjala domovinu, u knjizi Ibrahima Kajana – “Katarina kraljica bosanska”.

Kraljica Katarina, kralj Tvrtko I Kotromanić, ban Kulin i mnogi drugi naši srednjovjekovni vladari su još prije mnogo vijekova gradili i jačali bogatstvo naše domovine.

1993- Heroj Nesib Malkić poginuo je na današnji dan, 25. oktobra 1993. godine, a braneći svoju domovinu ostavio je neizbrisiv trag.

Rođen je u Živinicama u Gornjim Dubravama, a bio je aktivno vojno lice.

Poginuo je na dužnosti komandanta 210. brdske brigade prilikom izviđanja u rejonu Crne Rijeke kod Olova. Brigada kojom je komandovao, nakon njegove pogibije dobila je naziv 210. viteška brigada Nesib Malkić.

Dobitnik je ratnog proznanja Zlatni ljiljan, a posthumno je odlikovan Ordenom heroja oslobodilačkog rata 1994. godine.

Bio je dijete iz radničke porodice sa još sedmero braće i sestara.

Odmah po završetku osnovne škole u Gornjim Dubravama, kao pitomac 25. klase upisuje Srednju vojnu školu u sarajevskoj kasarni “Maršal Tito”. Kao odličan učenik i vojnik upisuje i Višu vojnu školu – Odsjek ratno vazduhoplovstvo i protivvazdušna odbrana, nakon čega završava i specijalističku obuku u Zadru. Tokom svoje vojne karijere u JNA isticao se kao primjeran vojnik i oficir sa činom kapetana.

Prilikom pomjeranja snaga JNA početkom 1991. godine Nesib Malkić sa svojim privatnim autom napušta kolonu vozila Jugoslovenske armije i stavlja se na raspolaganje općinskom štabu Teritorijalne odbrane Kladanj. Raspoređen je na dužnost komandira čete TO Živinice, a ubrzo postaje i načelnik Općinskog štaba TO Živinice.

Kako piše portal heroji.ba dolazak Nesiba Malkića značio je veliko moralno ohrabrenje za nenaoružane pripadnike malobrojnih patriotskih snaga koje su se spremale da, bez obzira na sve, pruže odlučan otpor okupaciji Bosne i Hercegovine.

Prve ozbiljnije obrise dobre organizacije, po kojoj će živiničke snage kasnije postati prepoznatljive u cijeloj državi, dao je Nesib Malkić.

Imao je jasnu viziju organizacione strukture koja je bila neophodna za uspješno suprotstavljanje neprijatelju. Ukrupnjavanjem postojećih jedinica formirana je 210. brigada Armije RBiH.

– U tom ratnom periodu nije bilo struje. Dugo je noću radio. Svi mi ukućani, nekad i rahmetli majka držali smo zapaljenu trijesku nad njegovom kartom. Neprestano je bio posvećen planiranju vojnih djelovanja. Još nas dvojica braće bili smo u njegovoj brigadi. Nismo imali nikakvih povlastica. Čak nas je i preskakao, kad bi dijelio cigare i slično, da ne bi drugi borci zamjerili – pričao je Fadil Malkić, njegov brat.

– Kad bi neko pao u neku malodušnost, on je bio taj koji je rekao: “Hej, polako napravit ćemo mi nešto što će vrijediti, što neće biti lahko pregaziti” – kazao je major Armije RBiH Salkan Butković.

Njegovi saborci pričaju kako je tog 25. oktobra 1993. sve krenulo naopako već od jutarnjih sati.

U komandi nije bilo dovoljno goriva, i umjesto u deset ujutro komanda je tek kasno poslijepodne u sumrak došla na lokaciju odakle su trebali vršiti izviđanje.

S obzirom na to da je bio oktobar, dio puta kojim je komandant Malkić s komandantima svojih bataljona trebao doći do linija prema Varešu bio je prilično vlažan. U rejonu Crnoriječke visoravni odlučili su da se iskrcaju iz vozila i nastave šumskim putem pješke. Spontano se oformila grupa oko komandanta brigade. Prema sjećanju njegovih oficira Malkić je bio veoma zabrinut situacijom u Stupnom Dolu. Kada su došli u neposrednu blizinu brda s kojeg se mogao vidjeti Stupni Do u plamenu, eksplodirala je prva granata. Pala je nekih 100 metara dalje. Pukovnik Sead Paravlić rekao je da se prije korekture vatre popnu na obližnje brdo odakle su trebali vršiti izviđanje Stupnog Dola, pišu heroji.ba.

– Potrčali smo prema šumi u zaklon i tada se čuo rotirajući zvuk druge granate – kazao je Husein Jusić, njegov saborac i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan.

Granata je, kažu, oko 16.40 pala tačno na mjesto gdje su se kretali komandant Nesib Malkić i njegovi oficiri.

Pet oficira je teško ranjeno, a komandant brigade Nesib Malkić bio je na mjestu mrtav. S njim su poginuli i načelnik štaba brigade Fikret Andelić, Sead Paravlić, Nevres Šišić i Nermin Forčaković koji je poslije podlegao od zadobijenih rana.

Iako je u rat ušao sa činom kapetana, Malkić je bio rijedak primjer vojnog profesionalca, “vojnika od glave do pete”, koji se nametnuo svojom stručnošću i primjernim ponašanjem.

Njegova brigada je bila ogledalo svog komandanta. Bila je to jedna od najbolje ustrojenih formacija na prostoru Bosne i Hercegovine sastavljena od patriota koji su se prije svega izdvajali svojim vojnim vještinama i profesionalizmom.

Heroj oslobodilačkog rata komandant Nesib Malkić ukopan je u Gornjim Dubravama.