Main Menu

Tito poslije Tita!

Oprosti Grade! Neću više o odlascima. Stid me ovih što ostaju. Ostaju jer ostati moraju. Neko što mu srce naredi, a neko što išao bi, a nema gdje. Neću više ni kukati, ponos je jači, od onog što oči vide. Nego, mogu li ti reći, da niko ne čuje? Ja te opet noćas sanjala.
Sanjam, došli neki u Grad, a ti k’o ti dobar domaćin, uvijek bio i ost’o, rašio im ruke od Mostova napravljene, i od srca zaželio Izvolite! Bujrum! Dobro došli!
Ako vam se svidi, neka vas. Niko vas otjerati neće. Nikad se iz ovog grada nije tjeralo!
Stani Grade! Ne laži! Volim te, ali vala ga pretjera sada! Tjeralo se! Ili puškom, ili teškom riječi ili praznim stomakom.
A ti me Grade pogleda, i najtužnijim ali pomirljivim glasom zavapi…
“Je li ti misliš da sam ja zaboravio, kako su jedni odlazili, a išlo im se nije, a neki drugi dolazili u njihove krevete, što još od pernatih teških jorgana i uštirkane posteljine ohladili se nisu? Je li ti misliš, da lako je meni bilo, kad rušili ste mostove, i njihovim komadima zasipali moju zelenu ljepoticu moju hladnu i brzu Rijeku? Je li ti misliš, da lako je meni biti mrtav, pa oživjeti ponovo?”
Stani malo Grade? Da se razumijemo, nisam te ja rušila! Ni tebe, ni mostove. Nisam ni raskopala tvoje ulice. Ne stavljaj sve u isti koš! Nije fer, Grade!
“Svaki me dan rušite po malo svi. Lakše je posijeći drvo, nego ga zasaditi. A sjećaš li se kako ste nekada sretni trčali, po Humu i Fortici, da zasadite drvo. Išli ste na omladinske radne akcije, i radovali se tenama sa žućkastim đonom na kojima pisalo je ORA. Niste razmišljali tada, o umoru, nego o tanjiru graha repete i večerima uz gitaru pod vedrim zvjezdanim nebom? A akcije lige papira? Kad kucali ste na sva vrata stanova na mansardama u zgradama bez lifta, i radovali se kao malo dijete, kad nekome očistite stan od starih novina?
Znaš li zašto me rušite najviše?
Zaboravili ste ono što nekada stavljalo vam je sreću u srce, i osmijeh na lice! Zaboravili ste kako ste se radovali kolutovima sa spužvastim ružama, što pravili su vam roditelji za slet, kad vježbali ste na Kantarevcu. Vježbali za Dan mladosti! Za Tita! Psssst! Ne spominji Tita! Kakav Tito! Sve je ovo Tito kriv. Uvijek je vama neko drugi kriv! Evo nema Tita! Nema ni sletova za Dan mladosti! Nema ni drveća! Svi pilaju, a niko ne sadi! Je li i zato Tito kriv, što niko ne sadi ono k’o nekad, od dragosti, drveća po Fortici?
E hajde, ti meni pravo reci? Moliš li se danas više Bogu, pred oltarom, nego prije kad ti je Tito branio?
I zastadoh. Nekako me stid lagati Gradu! Nema smisla lagati svom Gradu! I rekoh istinu. Kakva je takva je, istina je, pa kud puklo da puklo.
Vidi Grade!
Ono prije, u Titino vrijeme, pođem ja u Franjevačku, na misu, a završim u Rine, zbog onog zgodnog konobara! Samo psssst! Lakše je svalit danas sve na Titu, i što jest i što nije!
Danas, pođem ja u Franjevačku, na misu, i završim na misi u prvom redu, jer nema više Rine, a ni onog zgodnog konobara, a i moderno je danas da na misi se vidimo, i preberemo pogledom šta je ko obuk’o. Moderno je i umjesto u fratra zvjerati pogledom prema onoj raspuštenici, koja je i po drugi put uspjela “smotati” momka i udati se, dok fine čedne djevojke što svaki utorak poste o kruhu i o vodi, još su same. Nije ni to fer! Priznajem! I to je zbog Tita!
I to što ni sama nikada drvo nisam posadila, a ćeif mi pokvari sunce, i rijedak hlad, jer posjekli su drveća, i to je zbog Tita!
I što sparina je… i vruće je kako tad tako i sad u avgustu… opet je do Tita!
I uvijek ćemo mi za sve što nije dobro… i za sve što dobro je… tražiti
Tita poslije Tita!

Piše : Šunjić Zovko Nada






Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *